S. Vulić [ balkanrock.com ]

Vladimir Juvan oslikao “Street lights” na čak 13 albuma

Na muzičkom tržištu (za sada samo digitalnom) prije nekoliko dana pojavila se kompletna zbirka snimljenih djela sjajnog kompozitora i instrumentaliste Vladimira Juvana pod nazivom “Street lights” na čak 13 zasebnih izdanja. Materijali su dostupni na svim relevantnim digitalnim platformama, pod etiketom najstarije nezavisne srpske izdavačke kuće Take It Or Leave It Records.

Umjesto klasičnog propagandnog teksta nudimo vam na čitanje, uz slušanje ovih vanserijskih materijala, svojeručno ispisanu mini autobiografiju Vladimira Juvana napisanu upravo povodom objavljivanja ove jedinstvene kolekcije, u obimu dosad nezabilježenom u savremenoj diskografiji…

Istina, mogao bi napisati svoju biografiju na uobičajen način sa nekoliko formalnih šturih podataka, ispuniti formu, ali neću, to onda ne bi bio proživljen život, ne bi bilo muzike a kod mene ponajviše važi ona “sve bilo je muzika”, izostala bi esencija što se provlači između redova, jer smatram da su neki bitni događaji i ljudi brusili moj karakter, oblikovali moje umjetničko biće i dušu, krčili sa mnom života pute, ne bi li postao to što sam danas i ostaću im privržen…

Dakle, krenimo redom, rođen sam 1972. godine prvog aprila u Beogradu i od kad znam sa sebe muzika me je privlačila kao magnet, još kao veoma mali pre nego što sam krenuo u školu pjevušio sam po cijeli dan dječije pjesmice ali i zahtijevne crkvene arije koje me je učio djeda. Čuvši to pojenje moja mati kad imah nepunih pet godina odvela me je na audiciju za hor Kolibri gdje sam u prvom krugu bio izabran. U čuvenoj dječijoj družini, naučio sam pored horskog pjevanja da se prirodno ponašam pred auditorijumom, izborim sa tremom na sceni, što je zapravo važno za svakoga ko se bavi javnim izvođenjem.

Osmi decembar 1980. godine ostaće crnim slovima zapisan, a za mene bio je prekretnica, sudbonosni dan koji će zauvijek odrediti životni mi put. Tad se nažalost dogodilo ubistvo Džon Lenona. Na radiju, te čitave noći pa sve do zore, puštali su neprestano pjesme The Beatles i ja sam, malo je reći, bio opčinjen tim zvukom koji sam čuo po prvi put, melodijama, savršenim slaganjem glasova, gitarama, zamišljao sebe kako sviram i pjevam kao oni.

Nije prošlo mnogo počeo sam učiti gitaru, vježbao fanatično, ispoljio do tada neviđenu upornost i strpljenje uvidjevši da je repeticija ključ uspjeha i majka svih znanja.

Prve otvorene akorde i nekoliko jednostavnih ritmova pokazao mi je brat od strica, dao zamajac, a zatim u godinama koje će uslijediti nastavio tim putem ići posve sam, ta ipak preskakavši upornošću prepreke rušeći zidove neznanja, nepremostive hridi pred kojima bi većina samoukih odustajala odloživši zauvjek svoje gitare.

Vrijedi napomenuti da je to bilo vrijeme bez interneta kakvog danas poznajemo, nije bilo naravno ni You Tube, današnjih neizbježnih prečica i pomagala. Sjećam se da sam skidao pjesme sa ploča sve dok ih nisam izgrebao do neupotrebljivosti, jer bi uporno vraćao iglu gramofona na isto mesto, i naravno hvatao harmonije sa radija, takoreći u hodu, pa bi morao čamiti pored male čarobne kutije, čekati satima a ponekad vrebati i reprize danima, jer nisam uspijevao poskidati sve akorde u jednom dahu, imalo je to i svoje prednosti, jer se sluh vremenom izoštrio. Bilo je to nadasve romantično vrijeme, mnogo drugačije nego nalik današnjem, u kojem su entuzijazam, strast a ponajviše mašta bili vodilje do otjelotvorenja snova .

Negdje potkraj 1988. godine mamina najbolja prijateljica iz djetinjstva Jelena, koja je decenijama živjela u Americi znala je da sviram i imam svoj bend, izrazila je želju da joj nešto odsviram za dušu, zamolila, ako može da to bude neka izvorna pjesma, ali da je obavezno odsviram u bluz i rok fazonu, jer ona voli taj zvuk. Mislio sam da je vuče nostalgija, na kraj pameti mi nije bilo da je razlog posve drugačiji…

Elem, zarad žene koju sam poštovao neizmjerno i osjećao ogromnu zahvalnost, jer bih bio srdačno ugošćen u njenom domu provodivši po čitave ljetnje raspuste u New York-u, pozvao sam dva drugara iz benda : basistu i gitaristu, da mi se u toj misiji, ispunjavanja joj želje, pridruže. Snimili smo se svi odjednom, uživo, u dnevnoj sobi, iz prvog pokušaja na kasetofonu, amaterski, jer nismo imali bolju opremu ali dali sve od sebe.

Izabrao sam pjesmu Ibar vodo, i nakon prvih desetak clean tonova stisnuo drive pedalu prepustivši se improvizaciji da me nosi, odsvirao spontano fuziju svega što sam do tada znao, provlačio u melodiji čas blues, čas rock a nisam izostavio ni metal. I dan danas , srećom, postoji taj snimak na koji sam veoma ponosan jer tad je uhvaćen i prenijet na traku volšebni trenutak, ujedno ostao dokaz da se veliki rad na koncu mora isplatiti.

Snimak poslao sam na njenu adresu i vremenom na njega potpuno zaboravio…

A onda sljedećeg ljeta stiglo je pismo od Jelene da je kasetu poslala na Berklee College of Music, tačnije u kampus u New York-u i da sam zahvaljujući izvođenju pjesme Ibar vodo primljen na odsjeku blues i rock gitare, te da me željno očekuju, a uz pismo priložili i avionsku kartu.

Iskreno, ja tad nisam shvatao o čemu ona to piše, bio sam posve zbunjen, ni moja najbliža okolina nije imala odgovore na mnoga pitanja te sam morao otići u biblioteku da se informišem, jer bilo mi je sve u vezi sadržaja pisma apstraktno, iracionalno…

A vrijeme studiranja bijaše nezaboravno, za moj radoznali mladalački istraživački duh željan znanja krajnje interesantan, sadržajan, gotovo svakodnevno prosvetljujući, te bi sa ove vremenske distance apostrofirao da ako postoji mesto na cijelom svijetu u kojem bi želio ostati vječno to bi svakako bio taj kampus, jer bijah okružen srodnim dušama sličnih snova, interesovanja, želja, dijelivši sve ono lijepo sa njima pa i klasične studentske muke, no svi bi dobijali vjetar u leđa brisali te jade ko rukom kad bi nam na muzičke radionice dolazile u goste svjetske zvijezde, naši idoli sa postera, virtuozi iz onih izgrebanih ploča. Nemoguće je rječima opisati koliko smo volje, kreposti dobijali nakon tih susreta.

Po završetku trogodišnjih studija poželio sam da proputujem svijet i odlučio da to učinim svirajući na kruzerima spojivši dvije moje najveće životne ljubavi : putovanja i muziku.Tu sam se po prirodi posla susreo sa melosom svih meridijana i naučio ogromni repertoar, što smatram i najvećim benefitom te avanture.

Ostao sam na brodu pune četiri godine, obišao svijet nekoliko puta, a onda vratio u Srbiju u kojoj započinjem kreativan i inspirativan rad u edukovanju mlađih naraštaja koji traje do dana današnjeg.
Svakako bilo je svih tih godina i pregršt svirki u raznim bendovima, različitih žanrova i studijskog djelovanja uglavnom uslužnog karaktera.

Kad sam navršio četrdesetu došao sam na ideju da savladam sve tajne dizajna zvuka, upisao kurs i posvetio svo svoje slobodno vrijeme sticanju znanja o muzičkoj produkciji, jer su se na tržištu pojavile sprave, prava tehnološka čuda : gitar sintisajzeri, što je gitaristima poput mene bilo otjelotvorenje sna. Postalo je moguće na gitari svirati i druge instrumente tačnije proizvoditi na njoj identične zvukove i ekspresije svih grupa instrumenata i to onih koje sam obožavao, ujedno patio što ne umijem da ih sviram : harfe, vibrafona, saksofona, klavira, trube, flaute…

Sa svršenim kursom sklopio sam cijeli mozaik kome sam oduvjek strijemio.

Tad započinjem autorski rad gdje u periodu od dvije i po godine komponujem, sviram i produciram muziku u svom kućnom studiju sublimirajući sva saznanja i vještine koje sam sticao, a kompozicije, moja čeda, njih oko dvije stotine, nalaze svoje mjesto pod suncem većinom u sferi primjenjene muzike, pojedine i na kompilacijskim albumima, objavljenim širom svijeta, jer potpisujem ugovor sa renomiranom globalnom posredničkom kompanijom Songtradr, koja je na mene pride pozitivno uticala svojim poslovnim konceptom t.j. da se oprobam u različitim muzičkim formama, jer je čestim konkursima konstantno budila u meni autorski crv i želju za samodokazivanjem.

I sad, nakon toliko godina uzajamne neraskidive veze između mene i muzike, neprestano živjeći u svojim snovima, konačno i na ovim prostorima biće dostupan publici stvaralački opus moje malenkosti, prvenstveno, jer je izdavačka kuća u savršenom momentumu prepoznala kvalitet mog kapitalnog dela, što stavlja tačku na i, zaokružujući sve ono što sam kroz život nesebično davao muzici, ali i ona meni istom mjerom uzvraćala.

Na koncu, ali ništa manje važnije od svega prethodnog, dodao bih, i time priveo kraju biografiju, oženjen sam i ponosni otac te tako ispunjen, ostvaren i srećan čovjek koji živi svoje snove.