S. Vulić [ glazba.hr ]

Funk YU, premijerno prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, jedan od aktera filma je iz Crne Gore

Funk Yu je dokumentarno-igrano-animirani filmski kolaž koji prati reditelja Franka Dujmića u potrazi za singlicom “Ulica jorgovana” Darka Domijana. Tako je stigao u Podgoricu do našeg kolege sa portala RTCG, Peđe Radovića, inače u regionalnim krugovima prepoznat kao jedan od najvećih muzičkih kolekcionara.

Dujmić, strastveni zaljubljenik u muziku, čezne za pločom Domijana koja se nekada mogla naći u gotovo svakom jugoslovenskom domu i čuti sa terasa svakog restorana koji je držao do sebe. Ipak, njegov motiv nije naslovna pjesma, već B-strana, na kojoj je izdana “Zlatokosa”, pjesma svojevremeno nimalo prepoznata u mainstreamu, no danas prilično kultnog statusa među diggerima ex-Yu muzike.

Kako bi pronašao ploču koju sanja, tu punokrvnu ex-Yu funk stvar efektnog zvuka, Dujmić odlazi na turneju bivšom Jugom i sastaje se s najuglednijim ovdašnjim diggerima ploča. U Podgorici ga čeka Peđa Radović, u Zagrebu su to D-Gree i Soul Bader, u Ljubljani kolektiv Tetkine radosti, u Beogradu Borko, u Skoplju Tošo Filipovski, dok se na koncu vraća u Rijeku Dr. Smeđem Šećeru.

Iako je okupio all stars ekipu ove scene, sagovornici u filmu kao da ostaju nedovoljno iskorišćeni. Reditelj je uspješno prenio njihovu strast i film je korektno odslikao njihovu zanesenost vinilom, fizičkom prisutnošću muzike koju puštaju i strast za kopanjem po prašnjavim kutijama, no ostaje utisak da su njihovi glasovi na momente gotovo dekorativni. Sigurno se radi o svijetu koji vrvi anegdotama, crticama, tračevima, fun factovima i drugim informacijama kojih je prosječniji konzument muzike žedan i koje bi ga na izlasku iz dvorane oplemenile. Razgovori su ovako ostali na površini, nezačinjeni, kao da se sve svelo na pitanje: zašto ploča, a ne Spotify?- piše Tena Šarčević u svojoj kritici na portalu  https://glazba.hr/citaj/recenzija/pogledali-smo-funk-yu/  .

Jasno je da Funk Yu ne pretenduje biti enciklopedijski dokument ni istorijski zapis, ali upravo je u svojoj neobaveznoj formi mogao iskoristiti priliku da publici prenese neku novu informaciju, kao i da temu filma konkretnije stavi u širi kontekst velebne, a vrlo zanemarene jugoslavenske diskografije.

Ipak, ovo ne znači da film nije uspio, a svemu pridonosi vrlo živa kombinacija igranih rekonstrukcija, animiranih sekvenci i stilizirane scenografije. Na vizualnoj razini, riječ je o pažljivo izrađenom filmu, sa jasno definisanom estetikom i snažnim osjećajem za detalj. Format je moderan, razigran, šareni, te je sve vrlo promišljeno upakovano. Humor je vrlo muški, kao uostalom i svi protagonisti filma.

Vrijedi pomenuti da je film završen uz pomoć vrhunski odrađene crowdfunding kampanje. Ta grassroots narav, mu daje autentičnu osnovu i bilo bi predivno vidjeti da što više ovakvih projekata zaživi u Hrvatskoj i u budućnosti.

Sve u svemu, Funk YU ima zanimljivu polazišnu točku, dojmljivu formu i temu, a sve to ga čini sasvim korektnim omažom jednom posebnom hobiju – digganju.