Enes Tahirović

Svako ima neki svoj "jam"

Džez igra veliku ulogu u mom životu. Uvijek sam slušao muziku koja produhovljuje, oplemenjuje, koja te tjera na razmišljanje, koja te podstiče da budeš kreativan, kaže džez pijanista Enes Tahirović. Smatra i da je džez univerzalni muzički jezik koji ne poznaje granice, a da je u životu najvažnija lična ispunjenost i posvećenost pravim ljudima.

Gost emisije Rejting na Radiju 98 bio je džez pijanista Enes Tahirović. Studije džez klavira završio je na Univerzitetu za muziku i dramske umjetnosti u Gracu. Dvije godine prije Graca proveo je na Ujedinjenom svjetskom koledžu u Italiji, u klasi prof.Igora Konjolata. U školi za muziku i balet "Vasa Pavić" predaje džez klavir i džez teoriju. Od 2015. godine, nastupa sa Enes Tahirović triom.

Enes Tahirović trio osnovan je 2015 godine. Da li imate u planu da svoje ideje o džezu objedinite i na autorskom CD-u?

Da, to mi je u planu. Negdje kroz probe mjuzikla "Poruka sa Saturna", dobio sam inspiraciju da napišem i nešto malo tako teatralnije, nešto za više muzičara. Imam već mnogo napisanih aranžmana za Big Bend i za malo veće ansamble, ali volio bih da napravim jedan takav projekat. Prije toga do kraja godine planirao sam da završim svoj album prvijenac. To ne bi bio trio već bi bio džez kvintet, sa dva duvačka instrumenta, a već imam i par zaokruženih kompozicija. Do kraja godine, svakako ću izdati album, na to možete da računate.

Koliko muzičar mora biti talentovan, širok, naslušan muzike da bi na pravi način mogao da se bavi džezom?

Ne bih rekao edukovan ili školovan, koliko naslušan muzike. Mislim da je najveći faktor, slušanje. U cijelom džazu najvažnije je slušati. Slušati svoje kolege u bendu, slušati koncerte drugih muzičara, vježbanje drugih muzičara. Muziku na koju nijeste navikli, koja vam se na prvo slušanje ne sviđa, treba svakako puno slušati, atentivno, pažljivo. Ne analizirati muziku već pustiti muziku da postane dio vas, nakon nekog vremena. Ne može sve na silu. Mislim da je taj teoretski dio u džezu važan, ali slušanje i osjećanje muzike je jako važno, kao i ritam. U džezu je poslije slušanja i te slušne istančanosti, ritam broj jedan. Možda jedino u tom vidu talenat igra ulogu da onaj koji svira džez, mora imati ugrađen osjećaj za dobar ritam.

Da li je tako duboko bavljenje džezom, donijelo i neke tvoje nove poglede kako na muziku, tako i na život. Da li su dometi džeza, negdje takvi, suštinski?

Naravno. Mislim da se to ogleda i u načinu mog govora i ophođenja prema stvarima, životu, ljudima. Džez je jedan univerzalni jezik. Iskreno Vam mogu reći, da imam sada ovdje jednu klavijaturu, da me pitate ista ova pitanja, mnogo bih bolje odgovarao na njih kroz klavijaturu. Improvizovao bih odgovore, mnogo bi bili jasniji od ovoga što sad pričam. Svakako da džez igra veliku ulogu u mom životu. Uvijek sam slušao muziku koja produhovljuje, oplemenjuje, koja te tjera na razmišljanje, koja te podstiče da budeš kreativan. Nikada nijesam volio muziku koja je bila upakovana u četiri zida, u kutiju u koju znaš šta ćeš da dobiješ. Uvijek sam volio tu neizvjesnost, neočekivane harmonije, harmonska razrešenja, neočekivane krajeve, neočekivani upad bubnja, sekciju trombona u orkestru koja se niotkud pojavi i onda zvuči kao neki planinski vjetar ili zov, šumski. Taj moj pristup muzici, vrlo je fantazijski, može se reći i usko je povezan sa mojim životom. Baš iz tog razloga što gledam na život sa muzikom u glavi, kroz moje oči prolazi, projektuje se ono što čujem unutra. Znači, na sve u životu gledam kroz tu unutrašnju muziku koju čujem u glavi, koju slušam privatno. To imaju svi. Može se reći za svakoga da ima neki svoj 'jam', kako bi rekli Amerikanci, koji ga provodi kroz dan ili uz koji se budi ili ide na spavanje. Svi to imaju, ali pošto sam edukovani muzičar, možda je to na nekoj dubljoj razini, jer živim muziku i negdje je logično da se ide sve dublje i dublje, da se ne stoji na jedno mjesto.

Koliko su tendencije u džez muzici jake i kakva svježina krasi tu vrstu muzike danas? Čini me se da džez ima neograničenu auru, da njegovo vrijeme tek dolazi i nikad neće proći.

Mislim da je džez, po mom skromnom mišljenju, direktni potomak klasične muzike, s tim što ga taj element improvizacije, uvijek odvaja od klasike, što je po meni nepravedno. Svi klasični kompozitori bili su improvizatori, samo što nijesu imali mogućnost snimanja, nijesu postojali mikrofoni, morali su sve da bilježe, pišući te ogromne improvizacije. Svi najbolji muzičari su bili strahoviti improvizatori. Kaže se da je Bah bio prvi džezer. To ima smisla, što je imao taj jednolinijski pristup improvizaciji. Imao je vrlo melodičnu muziku i bio je ispred svog vremena. To smo čuli mnogo puta. Tako da taj spoj klasike i džeza se prelama. Žanrovski, uopšte ne treba dijeliti muziku, tako da meni džez igra istu ulogu koliko i klasična muzika. Ne dijelim ih, volim ih obje podjednako i mislim da ako džez nastavi da ide ovim putem tj. muzika, mislim da će džez u ovoj formi, u ovom obliku da izumre i to vrlo brzo. Sa pojavom tehnologije, sa midi tehnologijom koja postoji već neko vrijeme, DJ-evi, semplovi, prerađivanje preko prerađivanja, tu nema kraja. Sve se radi sa što manje kreativnosti, što manje ličnog inputa od strane umjetnika, gubi se polako ta lična veza sa muzikom, čak i sa akustičnim instrumentima. To je mnogo tužno, kad se pogleda što najviše prolazi. Džez isto tako neće izumrijeti zato što ćemo ga naći i u afričkoj etno muzici, u indijskoj, finskoj, australijskoj. Džez je univerzalni muzički jezik koji ne poznaje granice. Svaki muzički žanr može da se svrsta u džez. Svaki stil.

Da li je Crnoj Gori potreban Big Bend?

Da. Ne toliko da je nephodan, ali bi bilo prelijepo imati jedan, koji funkcioniše, koji svira lijepe džez aranžmane koje bih mogao i ja da pišem i niz mojih kolega. Bilo bi lijepo da ga imamo, a imamo i ljude koji bi mogli da sviraju džez. Morali bi malo da se naviknu, da se naslušaju Big Bend kompozicija, da uđu više u džez fraziranje, da im fraze i rečenice koje sviraju idu istim tokom kao i kad sviraju klasičnu muziku. To je sve pitanje volje i iskreno mislim da za par godina može da se oformi jedan skromni Big Bend koji će da svira na regularnoj bazi. Big Bend je odličan medijum. Oni sviraju i na otvorenom, na brodovima. Vizuelno, jako lijepo izgledaju. Sve te zlatne trube i tromboni, bubnjar, klavirista, basista, to je lijepo vidjeti. Muzika koju sviraju dinamična je, ritmična, moguće je plesati uz nju. Kao što imamo simfonijski orkestar, tako svaka država treba da ima i Big Bend.

Šta je po tebi u životu najvažnije?

Lična ispunjenost i posvećenost pravim ljudima. Drugo je biti dobar prema svima. Ako nijesi dobar prema sebi i ako nijesi zadovoljan sobom, ne možeš istinski biti dobar i prema drugome. Suština po meni je, slušajte više muzike, budite manje opterećeni i uvijek radite na sebi. Tako će sve ostalo doći na svoje, veze, prijateljstva, uspjesi, sve.

Sanja Pejović, Radio 98