Biljana Babović

Đonović: Djeca su naše najveće blago o kojem premalo brinemo

Glumac Dejan Đonović za Portal RTCG govori o značaju pozorišta, posebno za djecu, ističući da ne treba omalovažavati one koje najviše volimo i prema njihovom razvoju se ponašati kao da su manje vrijedni. Naglašava da se društvo u kome se samo papagajski ponavlja da su "djeca naše najveće blago“, a njima se ne baviti iskreno i posvećeno, ne može ići ka zdravoj civilizaciji. Pozorište je, poručuje, jedan opipljiv svijet koji se ne može jednim klikom na dugme ugasiti, kao ovaj cijeli digitalni koji nas sve više okružuje.

Ovaj umjetnik koji je u višedecenijskoj glumačkoj karijeri pokazao svoj talenat u pozorištu i na ekranima, domaćoj publici najpoznatiji je po različitim ulogama u svom matičnom Gradskom pozorištu Podgorica, posebno na dječjoj sceni, gdje smo ga pratili u predstavama "Tom Sojer i đavolja posla", "Petar Pan", "Vuk i jarići", "Magareće godine", "Čarobni kamen"...

Od 20. do 27. marta smještena su tri značajna datuma vezana za slavljenje pozorišne umjetnosti, Svjetski dan lutkarstva, Svjetski dan dječje dramske umjetnosti i Svjetski dan pozorišta. Osvrćući se na mart u kojem se slavi ovih nekoliko svjetski bitnih datuma za pozorište, Đonović ističe da je lijepo što u današnje vrijeme svaki dan u godini ima po nekoliko dana vezanih za neku društvenu aktivnost, prirodnu pojavu, očuvanje svega i svačega. Međutim, ima osjećaj da to više služi u neku svrhu održavanja forme, a da suština izmiče.

"Nama nažalost sve više izmiče suština, sadržaj... Valjda, da zaista čuvamo i volimo ono što su nam naši odnosi dali i priroda privremeno pozajmila, ne bi ni bilo potrebe da obilježevamo dane i tek tada se sjetimo da je nešto važno. Mi smo ono što je oblikovano u dijete koje zauvijek u nama ostaje. Nekada je to dijete prkosno, nekada razmaženo, nekada uinaćeno, često razigrano. I kada dok pomislimo - 'djeca', to smo u stvari svi mi. I oni od juče, i oni od danas i oni što će doći sjutra", naglašava Đonović.

Društvo u kome se, kaže, samo papagajski ponavlja da su "djeca naše najveće blago", a njima se ne baviti na istinski način, iskreno i posvećeno, ne može se razvijati u onom pravcu koji je potreban zdravoj civilizaciji.

"Pozorište je dio komprimovanog života, u njemu se nalaze ljudska iskustva, potrebe, želje. Otkrivaju se i sakrivaju tajne. Oblikuje se naš misaoni svijet, ovaploćuje sposobnost komunikacije. Jedina prava razmjena sadržaja i uživanja u njima je direktna, opipljiva... obogaćena oblikom slova, treperenjem glasa, sjajem živih slika...Ovaj cijeli digitalni svijet oko nas može nestati jednim klikom na dugme", poručuje Đonović.

Pojedine bajke nemilosrdne, ali i život je, a dijete mora da se suoči i sa sobom i sa okolinom

On ističe da je važno da djeca odrastaju uz bajke i priče.

"Često čujem kako su pojedine bajke jako grube, nemilosrdne. Pa i život je. Ako dijete stavimo u kapsulu, kako mislimo da će steći sposobnost da preživi, i u fizičkom i u psihološkom smislu? Mislim da je neophodno naći mjeru između pokazivanja ljubavi zaštitničkim pristupom i osposobljanja djeteta da se suoči i sa sobom i svojim nedostacima, i okolinom i njenim nedostacima. Život bez drame bi bio jednoličan i dosadan, baš kao i teatar. Život je lična, a pozorište kolektivna umjetnost. Pozorište je organizam, dakle živo je, zrači životnom energijom, argumentima koje donosi govor, melodijama koje zadivljuje sluh... Život je priča, i svi želimo da ona ima srećan kraj. Pozorište omogućava da taj kraj traje (često se bajka završava „i živjeli su srećno do kraja života“). A zar najveća sreća nije u igri? Pozorište kroz igru vježba život, strepi, raduje se i otkriva tajne o sebi i okosebici", navodi Đonović.

Kaže i da ne priznaje podjelu na glumce za djecu i odrasle, niti da je pozorište za djecu manje važno. Glumac je glumac i tu nema razlike, kategoričan je Đonović.

"Ne podnosim ideju o tome da je pozorište za odrasle ozbiljno, a pozorišna predstava za djecu 'predstavica'. Zašto bismo ponižavali one koje najviše volimo? Zašto bi se prema njihovom razvoju ponašali kao da su manje vrijedni?! U pitanju su kompleksi. To što sam se našao i na sceni za djecu, nije to moja odluka. Pozorište... njegovi mirisi, boje, tišina i buka, tajne staze i bogaze... vas prosto nađe i uhvati. Ako ne možete da se oduprete i zagrlite ga i ono će vas, njegovi ste i ono je vaše. Ako se koprcate i pokušavate da ga prisvojite - bolje da odete sami, nego da vas ono otjera", ocijenio je on.

Na pitanje koliko su djeca i mladi u Crnoj Gori zainteresovani za pozorište, ovaj umjetnik naglašava da je pravo pitanje koliko su roditelji zainteresovani.

"Ako se krene na vrijeme pređe vam u (ne naviku) potrebu. Tako naučite djecu da stiču potrebe koje su im vrijedne i korisne u životu. Međutim, cijelo društvo mora da bude osviješćeno do te mjere da funkcioniše kao sistem koje ima viziju i koje ka toj viziji stremi", smatra Đonović.

Tehnologija koja je sve više u rukama djece i mladih udaljava ih od pozorišta, ali kaže Đonović, u onoj mjeri u kojoj to dozvole roditelji i društvo. Ta tehnologija u nekom obliku može biti od pomoći glumcima i pozorištu, jer pozorište hiljadama godina u sebe apsorbuje sve što je plod civilizacije i koristi ga, pretvara u alatku. Ne bi, kaže, valjalo da bude obrnuto.

Zabrinjavajući nedostatak pozorišta, u Gradskom tri scene, a nijedne zgrade

Koliko se društvo bavi pozorištem, a posebno pozorištem za djecu i mlade, najbolje govori podatak da Gradsko pozorište Podgorica je jedino koje ima dječju scenu, a pri tom decenijama nema svoju zgradu i adekvatne uslove za rad.

Na pitanje koga sve uključiti da bi se situacija promijenila, a pozorišta bila punija, Đonović odgovara, da je možda najpreciznije pitati, ne, koga uključiti, već koga isključiti.

"U Crnoj Gori imamo zabrinjavajući nedostatak pozorišta. Neshvatljivo mi je da u svakom gradu koji broji preko 30.000 stanovnika ne postoji bar jedno lutkarsko pozorište. Podatak, da jedino Gradsko pozorište iz Podgorice, od svih institucionalnih, ima lutkarsku i dječju scenu, dovoljno govori. Ima sve tri scene, ali nema nijednu zgradu pozorišta, iako ih je do sada tobož zidala 'preko nekoliko, na preko nekoliko lokacija', u posljednjih 70 i kusur godina. Zar to nije velika sramota? Ako hoćete: državna, nacionalna sramota. To što se mi uvijek zaljubljujemo u bahate, samožive i retorički hiperpotentne, nerijetko i ljepuškaste, sarakastično-duhovite političare i političarke, koji ne shvataju da je važnija svijest i
kreativnost od infrastrukture, jedan je od razloga naših lutanja po smislu života. Jer materijalno se korišćenjem potroši, a duhovno umnožava", poručuje Đonović.

Ističe i da je pogrešno misliti da djeca nemaju koncentraciju da odgledaju predstavu. Sve je, dodaje, u pravilnom odabiru pozorišnog projekta za pravi uzrast.

"Može da bude u pitanju samo koncentracija glumaca, a najčešće pogrešno zamišljen pozorišni projekat za pravi uzrast. Svaki uzrast ima pravo na vrijeme za svoju koncentraciju. Ne možete u vrtić doći sa predstavom od 70 minuta. Njihova pažnja i sposobnost praćenja priče je između 20-35, maksimalno 40 minuta. Niti je uputno djeci koja su u pubertetu servirati priču o Crvenkapici i vuku. U svakom slučaju, ne na onaj način na koji se ona priča predškolcima. Međutim, kad gluma nije vjerodostojna, to neće ni jednu publiku zadržati u sali. Moguće jer to samo uraditi sa odraslima, jer su skloni samozavaravanju, snobovanju i noblesiranju", objašnjava Đonović.

Rivalstvo je dobra stvar, samo što mi nismo naučili da se treba takmičiti sa samim sobom

Saradnja sa školama koje organizovano dovode učenike na predstave, kaže Đonović, postoji, ali njihovo interesovanje, ističe, je onoliko koliko su zainteresovani direktori, i u onoj mjeri koliko su spremni da se žrtvuju učiteljice i učitelji, nastavnici...

"Kad se na čelima škola budu postavljali kreativni, sa vizijom i radnom etikom i poletnom energijom okupani
rukovodioci, tada se može očekivati prirodna saradnja između institucija prosvjete i kulture. Ja nemam dojam da se ikada desilo da se ova dva ministarstva ponašaju kao da idu u istom pravcu. Kultura nije sve što se proizvede, već ono što svojom vrijednošću pomaže napredovanju društva", smatra Đonović.

Da je on na mjestu odlučivanja osnovao bi Institut za dječju književnost Crne Gore, Nacionalni teatar za djecu i u svakom gradu lutkarsko pozorište.

"Iselio bih banke i suvenirnice iz centra svakog grada i te zgrade poklonio pozorištima. Unio bih u Ustav da je krivično djelo nesaradnja Ministarstva kulture i prosvete. Zaposlio bih reditelje, glumce i scenografe i kostimografe, kao asistente u školama. I tako dalje... Tako da sam siguran da ja u toj prilici sigurno neću nikad biti", kaže Đonović.

Smatra da su festivali dobro rješenje i da treba da ih bude više, jer kvantitet daje kvalitet, a onda pogasite ono što nije kvalitet.

"Rivalstvo je dobra stvar. Samo što mi nismo naučili da se treba takmičiti sa samim sobom, biti od sebe bolji iz dana u dan, a ne od drugog", naveo je glumac.

Pošto nije samo glumac već i stavralac za djecu, prošle sedmice se iz Đonovićevog pera "rodilo" "Uputstvo za upotrebu pozorišta". U Uputstvu se, između ostalog, preporučuje da se mami i tati naviju uši da krenu na vrijeme, da se ne preporučuje dovođenje neposlušnih roditelja koji ometaju djecu ili glumce u gledanju i igranju predstave, da u pozorište ne mogu nilski konji, krabe i kitovi bebe, da nije dozvoljeno pucanje osim od smijeha, i šamaranje osim dlan od dlan...

Ovo Uputstvo je, kaže, pisano i za odrasle i za djecu.

"To sam radio u saradnji sa Kotorskim festivalom pozorišta za djecu. Petar Pejaković i ja smo razrađivali razne ideje. Ovo je jedna od njih, koja je realizovana", kaže Đonović.