A.J.

Održana promocija knjige „Pontevedra”

Nova knjiga Slađane Kavarić Mandić, poema „Pontevedra” predstavljena je podgoričkoj publici u okviru redovnog književnog programa KIC-a „Budo Tomović”. O knjizi, nedavno objavljenoj u izdanju IK „Žuta kornjača”, sa autorkom su razgovarali Jelena Knežević i Brano Mandić.

Kako su istakli iz KIC-a Budo Tomović, autorka je istakla da je riječ o knjizi koja nije autofikcija, iako ima nekih segmenata koji asociraju na to. Podsjetila je da je knjiga nastala prije dva ljeta u Baru i da ju je atmosfera lučkog grada inspirisala na pisanje ove poeme.

Govoreći o izboru naslova, Slađana Kavarić Mandić je pojasnila da je tokom razvoja priče shvatila kako joj je predratna Španija vrlo inspirativna i da se tim periodom dosta bavi i u teoriji i filozofiji te je bilo logično da borbu Soledad Ortega iz poeme smjesti u period 30-ih godina 20. vijeka.

Imajući u vidu da prozni tekstovi i romani koje možemo danas da čitamo na svjetskoj sceni često imaju javnu i privatnu dimenziju teksta, u svom osvrtu na javni segment onoga što je u okviru radnje poeme, autorka je navela da je pisanje počela od jednog lirskog momenta, misleći da će u početku to samo biti pjesma ili zbirka poezije. Međutim, kako je tekst prevazilazio okvire njenog ličnog doživljaja, intimnog osjećaja, tom lirskom momentu dodavala se fikcija.

„Fikcija je ono što ja mislim da bi bila projekcija osjećaja naspram nečega što se nije dogodilo, a moglo bi se dogoditi. Jesam li ja to prizvala iz sopstvene anksioznosti i straha, možda iz straha da se tako nešto ne dogodi ne znam. Onda sam shvatila da se priča potpuno uzdiže iz mog bića i da pričamo o univerzalnoj ženi. Da Soledad Ortega nijesam samo ja, već da Soledad Ortega mogu biti i druge žene. Da su to žene oko mene, žene iz crnogorskog patrijarhata, moja majka, mnoge žene koje ne znam, ali i žene sa drugih prostora za koje ja pretpostavljam da se osjećaju u datim momentima slično. Sve te borbe koje ja vodim i koje mi kao društvo vodimo u stvari su vrlo slične nekom predratnom društvu. Tako da je riječ ne samo o ličnom, intimnom, lirskom, što je, priznajem, osnova ove knjige, nego i o jednoj društvenoj refleksiji“, poručila je ona. 

O knjizi „Pontevedra” u ime IK „Žuta kornjača“ Brano Mandić je naveo da je to knjiga velike vjere u jezik. Da ona nije urbano pismo, nije pismo gradova, nije pismo neke stvarnosne poezije, već da nas na jedan vrlo staromodan način vraća u poetsku dimenziju koja je po njegovom mišljenju meditativna i koja otkriva u stvari autorkinu filozofsku vokaciju.

Kad je riječ o egzistencionalnoj usamljenosti, autorka je podsjetila da je pokušala da opiše paradoks jedne nostalgije, melanholije, želje za bliskošću, čak i onda kada je bliskost tu. Jedne egzistencijalne samoće koja se ne tiče naše lične ispunjenosti, već samoće života u bilo kojem društvu, u bilo kojem vremenu, posebno u tom predratnom vremenu u Španiji.

Govoreći o feminističkim opažanjima i stavovima, Brano Mandić se osvrnuo na to da ovaj tekst ima jedan svoj unutrašnji ritam i taj unutrašnji ritam je sve što nam je potrebno da bismo ga shvatili.

„Sve ovo što sada radimo je jedan luksuz, jedna vrsta naknadnog razmišljanja, ali da nema tog unutrašnjeg ritma koji je nepogrešiv, ova poezija ne bi imala smisla, ona bi mogla biti feministički pamflet ili srceparajući roman. Da toga nema mi ne bismo govorili o poetskom tekstu. Ja feminizam vidim kao jedan manifest ravnopravnosti koja treba da emancipuje jednako i muškarce i žene“, istakao je Mandić.