Biljana Babović

Šabotić: Bihorski ćilim u ebru tehnici moj skromni doprinos očuvanju kulturnog nasljeđa

Esad Šabotić nedavno je u Podgorici predstavio izložbu slika "Ebru magija". Djela su rađena u drevnoj tehnici slikanja na vodi. Za Portal RTCG Šabotić govori o posebnom načinu slikanja kojim nije lako ovladati. Kako je istakao ebru traži vrijeme, kretivnost, mirnu ruku, ali i daje miran um. Izložbom je želio i da podsjeti na motive zavičaja, odnosno Bihorskog kraja, prije svega Bihorskog ćilima, i time da svoj skromni doprinost očuvanju kulturne baštine.

Šabotić ističe da se za umjetnost zainteresovao još u osnovnoj školi, ali da ga je život odveo na drugi stranu i u drugu profesiju, pa se umjetnosti ponovo vratio kada je otišao u penziju i našao vremena za likovne sklonosti. U tom periodu sticajem okolnosti održavali su se krusevi ebru slikanja u Turskom kulturnom centru u Podgorici, a njegova želja iz djetinjstva je mogla da se ostvari.

"Ebru je umjetnost slikanja na površini vode. Ne zna se gdje je i kada nastala, ali se njeno porijeklo veže za japansko bojenje papira tzv "suminagaši" iz 10 - 12. vijeka. Kako se putem svile prenosila preko Persije, današnjeg Irana, Indije, Anadolije, tako se i mijenjao način i materijali za izradu. Dolaskom na područje Turske, takođe dolazi do zamjene materijala, dobija formu i podjelu na 12 osnovnih vrsta. Način izrade i materijali se od tada do dan danas nijesu mijenjali. U Evropi je poznat kao turski ili mermerni papir. U početku ebru se koristio za ukrašavaje korica knjiga, zvanične prepiske, ukrašavaju kaligrafije. Najstariji primjerak ebrua pretpostavlja se da datira iz 1447. godine, a nalazi se u muzeju 'Top kapi palata' u Istanbulu. U modernijim vremenima ebru je postala umjetnost koji mnogi umjetnici praktikuju u dizajnu i formi vizuelnih umjetnosti. Sam naziv ebru, potiče od persijske riječi 'Ab Ru' što u prevodu znači 'površina vode' i 'oblak'. Tako da bi ova umetnost po definiciji značila slikanje oblaka na površini vode", objašnjava Šabotić kratku istoriju ove umjetnosti.

Kako je naglasio još u osnovnoj školi u Beranama počelo je njegovo interesovanje za umjetnost, koje se nastavilo tokom cijelog života. Uvijek je postojala želja i razmišljanje da nešto uradi na tom polju.

"Scena iz jednog filma, kako jedan stari čovjek slika na površini vode, na mene je ostavila veliki utisak i o tome sam mnogo puta razmišljao. Tada nisam ni znao naziv te vrste umjetnosti. To je kontrolisano nanošenje boje specijalnom četkicom izrađenom od ružinog drveta i konjskih dlaka. Pjesnički spoj krhkosti i snage. Čistoća vode i harmonija boja spojeni sa pozitivnim emocijama čovječanstva kroz neusiljene pokrete koji ne trpe agresiju, poput meditacije, dovode u koordinaciju um i tijelo. Balans ljudskog bića odražava se na ono što nastaje. A sve to mi je puno značilo u jednom teškom životnom periodu. Kroz ebru slikanje sam crpio snagu i tražio smiraj", ističe Šabotić.

Tokom 2016. pa do 2018. godine u Turskom kulturnom centru u Podgorici, organizovan je kurs ebru slikanja.

"Ovom prilikom se zahvaljujem na organizaci i prilici što sam upoznao ovu vrstu umjetnosti, kao i profesorima koji su nas uveli u čarobno carstvo ove umjetnosti. Upravo tu se desio i moj ponovni susret poslije 39. godina sa mojom dragom profesoricom iz osnovne škole akademskom slikarkom Sabahetom Bekom Masličić. Zajedno smo pohađali kurs, a posebno zadovoljstvo mi je da upravo ona otvori ovu posljednju izložbu", naveo je Šabotić.

Naglašava i da je interesovanje na tim kursevima za ebru slikanje bilo veliko. Ebru tehnika, odnosno osnove mogu se, kaže, naučiti, ali potrebno je mnogo više vremena od same tehnike da bi stvorili ono što se naziva umjetničkim djelom. 

Šabotić naglašava da je izložbu nazvao "Ebru magija" upravo zbog toga što umjetnik nikada ne može biti siguran da se iz vode izaći ono što želi.

"I sam naziv izložbe 'Ebru magija', kako sam i citirao jednog velikana ove umjetnosti 'Nekada uspije, nekada ne'. Poseban izazov i specifičnost ove tehnike je da ni sam umjetnik ne zna kako će slika izgledati, dok ne izvuče papir iz posude s vodom. Koliko god bio dobar, ne može uraditi jedan rad dva puta", naglašava Šabotić.

Motivi ovakvih umjetničkih djela mogu biti razni, od biljaka iz prirode do apstraktnih oblika i šara, a Šabotić je, kaže, želio da kroz svoj rad uključi i motive svog zavičaja, Bihora. Posebno Bihorskog ćilima i specifičnih šara koje su obilježile njegovo djetinjstvo.

"Na početku 2020. godine dobio sam poziv direktora Kulturnog centra Sinana Tiganja, da u sklopu Bihorskog kulturnog ljeta izložim svoje radove. Kao dijete sjećam se razboja, moje majke, tkanja... Neke djelove razboja čuvam i danas u svom stanu. Kako gajim emocije prema umjetnosti i kulturnom blagu, čitajući publikaciju dr Ismeta Latica, o izradi Bihorskog ćilima kao kulturnog nematerijalnog dobra Crne Gore, došao sam na ideju da kombinovanom tehnikom koristeći ebru motive, odnosno papire, izradim slike sa tim motivima, želeći da na moj skroman način dam doprinos na afirmaciji ovog kulturnog nasljeđa, i da na ovaj način otrgnem od zaborava neka lijepa tkanja. To je bio i moj znak pažnje za sve te zlatne ruke, koje su izrađivale ćilime, ponjave, jastuke...", ističe Šabotić.

On podsjeća da nije jedini u Crnoj Gori koji je na nov način podsjetio na neka stara tkanja. Dr Anastasija Miranović istoričar umjetnosti i modna dizajnerka je u Lipskoj pećini, prikazala reviju koja je bila inspirisana motivima Bihorskog ćilima. Akademski slikar Irvin Masličić je upravo na tim motivima magistrirao.

"Još sam pod utiscima izložbe, što zbog posjećenosti, pozitivnih kritika i promocije kroz sredstva javnog informisanja. Nadam se da sam opravdao povjerenje CEKUM-a, promotera izložbe, kao i KIC Budo Tomović, gdje je izložena postavka. Bilo je inicijativa za još izložbi, a u planu mi je da u narednom periodu, nastavim dalje istraživanje nepresušne mogućnosti koje pruža ebru umjetnost", naglasio je Šabotić.