Biljana Babović

RAKOČEVIĆ ZA PORTAL

Roman o Brskovu pokušaj da ponovo nađemo srebrnu žilu

U društvima u kojima kulturu vode znalci i čestiti ljudi put knjige do čitaoca ide prirodnim putem, u ovakvom kao što je naše, uz muku i nevolju. Tako objašnjava svoj gotovo desetogodišnji rad na novom romanu književnik Mirko Rakočević. Za Portal RTCG ističe da je novo djelo "Grossi de Brescova" bila potraga za Brskovom, gradom koji je nekada imao posebno mjesto ne samo u istoriji mojkovačkog kraja, već i u tadašnjoj kraljevini. U koloritu tog vremena približio je sudbine Brskovljana, a i nesrećnu sudbinu samog grada. 

Rakočević naglašava da je razmišljao o Brskovu, spustio se u hodnike vremena i krenuo da luta u nadi da će pronaći srebrnu žilu. Čitaoce je vratio nekoliko vjekova unazad u zaboravljenu epizodu srednjevjekovne istorije u kojoj је Brskovo, današnji Mojkovac, bio centar kovačke i rudarske djelatnosti. U koloritu toga vremena, gradio je psihološke profile Brskovljana Dese, Milice, kneza Blajbergera, zlatara Hansa de Biberisa, Henrika, Ane, trgovca Mihe Spice... 

Radnju novog romana „Grossi de Brescova“ ste smjestili u srednjovjekovno Brskovo. Koliko je dugo trajalo istraživanje i je li teško bilo naći istorijske izvore?

Potraga za Brskovom bila je zanimljiva avantura. Ona nije podrazumijevala samo traganje za dokumentima i saznavanje činjenica o tom rudarskom trgu, već i putovanje u vrijeme kada se dodiruju 13. i 14. vijek. Čovjek je tada živio u sasvim drugačijim uslovima nego danas, a pogotovo u malenom gradu skrivenom među planinskim vrhovima, duboko na kontinentu, daleko od, tada, razvijenih centara poput Kotora i Dubrovnika. Osnova za život i samo postojanje Brskova bio je mukotrpni i težački rudarski posao, a alati drveni čekić i dlijeto. Na sreću Brskovljana rude je bilo u izobilju, a pogotovo vrlo kvalitetnog srebra. One u kojoj se nalaze primjese zlata. E, to, glamsko srebro je bio i zaštitni znak Brskova. To je i uslovilo otvaranje prve kovnice novca, pa je brskovski groš bio nadaleko poznat po svom kvalitetu. 

Koliko ste se trudili da istoriografski budete precizni ili je priča o starom gradu poslužila kao predložak za priču o ljudskim i sudbini jednog grada na raskršću puteva?

Postupak je sličan kao i u mojim ranijim romanima „Bedem“ i „Poslednji san u Nađmeđeru“ koji temom takođe sežu u prošlost. Pisac mora da „uvuče“ čitaoca u priču, dajući je uvjerljivom. Na taj način se povežu nebeskim putevima i zajedno putuju kroz događaje koji se nižu, u vremenima kakva jesu bila. Zato je potrebno osnovu dati autentičnom. U koloritu toga vremena mogu se, potom, graditi i psihološki profili književnih junaka do te mjere da se čitalac poistovjeti sa nekim od njih. Onda svi zajedno doživimo i sudbine Brskovljana, a i nesrećnu sudbinu samog grada. 

Prilično živopisno govorite o bogatstvu grada koji je imao posebno mjesto u istoriji kraja. Šta je osim priče ostalo od Brskova?

Nije Brskovo imalo posebno mjesto samo u istoriji kraja, već i u tadašnjoj kraljevini. Izuzetno razvijen rudarski trg i kovnica novca davali su mu značaj nadaleko. Preko kotorske i dubrovačke luke brskovsko srebro je stizalo do majstora filigrana i Venecije i Carigrada. Zetski karavanski put od Kotora do Brskova bio je tada jedna od najznačajnijih saobraćajnica. Kako su metali i ostale brskovske robe odlazili prema morskim lukama, tako su i sva znanja tadašnjeg svijeta stizala do Brskova. Danas, mnogo vjekova kasnije, kada se Brskovo skoro cijelo sakrilo pod zemlju, među svoja okna, ostale su za njim samo priče i uspomene. I ono što će iskopati arheolozi kao potvrdu o nekadašnjem sjaju i značaju tog malenog rudarskog trga.

Tada su glavni rudari bili Sasi. Često su nam kroz istoriju nosioci "glavnog posla" bili stranci. Jesmo li kao mala zemlja neupitno predodređeni da slušamo strance? A koliko smo poslušni?

Tada smo mi bili nosioci „glavnog posla“, a stranci samo radna snaga. Poslije Brskova osnovano je još tridesetak rudarskih trgova u tadašnjoj državi. Janjevo, Rudnik, Srebrenica, Novo brdo... I učestvovali smo sa trideset odsto proizvodnje ukupnog evropskog srebra. Ne treba zaboraviti da je srebro tada bilo na izuzetno visokoj cijeni, a njegova vrijednost opada pet puta, više od dva vijeka kasnije, kada je otkrivena Amerika i tamo pronađene ogromne količine te rude. Naše nevolje dolaze kasnije, kada zbog spleta geopolitičkih okolnosti postajemo epizodni glumci. Mada, ja u dubini duše vjerujem da nas negdje ponovo čeka srebrna žila.

U romanu ste opisali kako pohlepa jednog čovjeka može da sruši ugled porodice, ali i ugled čitavog grada? Jesu li pohlepe svevremene i jesmo li danas drugačije gramzivi?

Pohlepa je duboko ukorijenjena u ljudskoj psihologiji i kulturi. U hrišćanstvu je jedan od sedam smrtnih grehova. Nasuprot onih koji u biti nose skromnost i altruizam, pohlepni, nažalost, uglavnom vladaju; što u porodici, što u društvu. I ništa se nije promijenilo, kad su gramzivi i grabljivci u pitanju, od pradavnih vremena. I mi, sami, smo svjedoci koliko je naše društvo poniženo i postradalo zbog pohlepe pojedinih. A đavo ne bira. On tom zlom pohlepom zadoji i političare i tužioce, i sudije, i policajce, i kriminalce... Moj književni junak iz brskovske hronike, Hans de Biberis, ni malo se po tome ne razlikuje od ove današnje čeljadi.

Roman nema uobičajeni kraj. Sudbine pojedinih likova traže nastavak, planirate li ga uskoro?

Roman se uopšte i nije završio. Samo je zastao u određenom vremenu onako kako su se nesrećne sudbine ljudi posložile. Tek toliko da se nad tim sudbinama zamislimo. Taj trenutak, dok Miho Spica, odlazi iz Brskova, a ono za njim ostaje zameteno u snijegu, u stvari, svima nama ostavlja nadu da će potom, možda, ozdraviti bolesni, da će tračak sreće obasjati one koji tuguju i pate, oni loši postati bar malo čestitiji...

Kao i u prethodnim romanima radnju ste smjestili u prošlost. Je li to Vaš način rada i razmišljanje da se bolje vidi iz daljine i da se tačnije sagledava i prošlost i sadašnjost?

Posljedice onoga što se nekada dešavalo isplivale su na površinu u kasnijim vremenima. Tako te događaje mnogo bolje razumijemo. I možemo da budemo pošteniji i objektivniji u sagledavanju stvarnosti tih vremena. Nosimo se potom, kroz literaturu, sa našim tadašnjim grehovima, uspjesima i padovima, nevoljama i mukama. A, moglo je da bude drugačije. Shvatimo. E, to, moglo je da bude drugačije je bitno za život koji mi danas živimo. Šta da uradimo, danas, kad se suočimo sa nevoljom da generacije koje dođu poslije nas ne uzdahnu: „A, moglo je da bude drugačije“.

Koliko je teško biti pisac u Crnoj Gori? Šta je najteže - naći ideju, pisati, zainteresovati izdavača, pridobiti čitaoca?

Dobrom piscu dok stvara dogodi se „božji drhtaj“. Tako nastaje dobra knjiga i ona dopre, nekim nebeskim putevima, do čitaoca. U društvima u kojim kulturu vode znalci i čestiti ljudi to ide prirodnim putem, u ovakvom kao što je naše, uz muku i nevolju. Loši „pesnici“ sjede u ustanovama kulture, u žirijima, u redakcijama časopisa... I, po vas dugi dan, međusobno dijele književno ordenje.
Mnogo šta nam danas fali, ali Njegoša i Andrića imamo na pretek.

U digitalnog eri sve manje čitamo. Kako ubijediti mlade ljude da kratke forme na telefonima ne mogu zamijeniti knjigu?

Oduvijek je bilo slično. Neki su voljeli „kratke forme“, a neki knjigu. Jedino što se može uraditi je da se u osnovnom obrazovanju, na pravi način predstave vrijednosti književnosti. Pa koga „dotakne“. To su oni pravi. Naše društvo se u posljednjoj deceniji baš potrudilo da da šansu mladima da zavole književnost, pa su „počistili“ lektire i čitanke kada su u pitanju veliki i značajni pisci.
Upoznajući u osnovnim školama loše „pesnike“ nije ni čudo što bježe od knjige ko đavo od krsta.

Kakvu budućnost vidite za knjige nekoliko vjekova unaprijed?

Knjiga je najznačajnija civilizacijska tekovina. To je bio način da se prenose znanja. Bio je dovoljan jedan Pitagora da svoju teoremu osmisli i zapiše. Kasnije generacije su ta znanja samo unapređivala. I sve do današnjih dana. Moji ispisnici uglavnom mi kažu: „Ne šalji mi pdf romana, nego mi daj knjigu. Jedino tako doživim literaturu". Međutim, nove generacije, danas, nemaju taj osjećaj prema knjizi. Igrajući se sa pametnim telefonom od kad prohodaju, njihov jedini doživljaj je taj način. Tako da će se u nekom, ne dalekom, vremenu zahvaliti njenom veličanstvu knjizi. Ostaće na policama da podsjeća na nekadašnja vremena i da objašnjavaju svojoj djeci kako su nekada ljudi sticali i prenosili znanja. Isto kao što su i nas učili u školama pokazujući nam crteže pećinskih ljudi.