Вања Ковачевић, ТВЦГ

NEPONOVLjIVA LIČNOST

Jagoš Marković - U njegovom čarobnom prostoru nalazili sreću

Iznenada je sinoć preminuo Jagoš Marković, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih požorišnih stvaralaca. Svojim režijama, Marković je ostavio neizbrisiv trag ne samo u požorišnoj umjetnosti, već i u sjećanju gledalaca.

Kada odu značajni i dragi ljudi prvo ostaje muk. A potom eho, odjek koji dugo svjedoči o snazi, ljepoti i neponovljivosti njihovog života.

Jedan od onih koji je i u teatru, tako prolaznoj (jer pozorište postoji samo dok je glumac na sceni), a tako postojanoj umjetnosti (jer traje već hiljadama godina), uspio da ostavi neizbrisiv trag, nesumnjivo je Jagoš Marković.

Čovjek kadar da nam ponudi ne samo bolju i ljepšu viziju stvarnosti, već i da stvori svjetove podjednako stvarne koliko i ovaj u kojem živimo.

Sposoban da nas ubijedi u magičnost izgovorene i odigrane riječi, a da nas pritom trgne, opomene, ukaže i na loše stvari. Često zahtjevan, ponekad plah, ali uvijek lucidan, šarmantan, duhovit, prepun ideja, plijenio je svojom neposrednošću, srdačnošću. Kako to samo veliki umiju.

Svojim režijama Kate Kapuralice, Lukrecije iliti Ždera, Glembajevih, Don Žuana, Komedije zabune, i mnogih drugih pružao nam je momente sreće bez koje bi život bio moguć, ali mnogo manje smislen. Kroz njegove predstave jasno smo uviđali i saznavali zbog čega su pisci koje je postavljao veliki, a djela neprolazna. I što je mnogo važnije, u njima smo pronalazili razloge sopstvene sreće. Nudeći nam priču o drugima, istovremeno smo saznavali mnogo i o sebi, o svijetu koji nas okružuje, a pogotovo o svjetovima u nama.

Pošto o ljudima koji znače i koji su nam dragi najčešće odbijamo da govorimo iz registra prošlosti, Jagoš Marković je stvaralac koji je bez trunke sumnje vjerovao da je teatar čarobni prostor, jer je to susret glumca i gledaoca licem u lice, okom u oko i što je presudno važno srcem u srce.

Jagoš za kojeg su svi s pravom govorili da je njihov - a veliki ljudi uvijek jesu naši, ma čiji bili, zagledan je duboko u još renesansi otkrivenoj istini da prava scena dešavanja nije pozornica, već srce gledaoca. Lako dolazeći do naših najskrivenijih tajni Jagoš nas očarava, divimo se njegovom daru da dopre do nas, da nas razoruža, da sa onim što je uradio osjetimo neraskidivu povezanost.

Kažu da smrt nije tragedija zato što nestaje jedan od osam milijardi ljudi sa ovoga svijeta, već zato što nestaje neponovljiva ličnost. Jagoš Marković to nesumnjivo jeste i ostaće takav da treperi u vječnosti dok postavlja svoju savršenu predstavu.