Б.Б.

GRAD TEATAR

Književnica Vesna Goldsvorti prvi put gostovala u Crnoj Gori

Gostovanjem Vesne Goldsvorti sinoć je na Trgu pjesnika u Budvi nastavljen književni program 37. festivala Grad teatar. Goldsvorti je književnica i univerzitetska profesorka kojoj je gostovanje na festivalu Grad teatar ujedno i prvo predstavljanje u Crnoj Gori. Moderatorka večeri je bila profesorica Božena Jelušić.

Jelušić je zanimalo na kom je jeziku Goldsvorti počela da piše, parfrazirajući Sartra "ne zato što je imala nešto da kaže već zato što je to morala kazati na određeni način". Gošća je kazala da je razlog njenog pisanja na engleskom, vrijeme kada je otišla u Veliku Britaniju.

"Ponekad mi se čini da ništa nije strano kao bliska prošlost. Sredina osamdesetih je bila neko vrijeme prije ogromne tehnološke revolucije. Kada sam otišla u London i nastavila da pišem poeziju ja sam svoje radove nastavila da šaljem Jugoslovenskoj periodici, čak sam i intervjuisala neke engleske književnike za zagrebački Kvorum, trudila sam se da održim tu vezu, ali je veza bila bolno spora. To je vrijeme kada nije postojao internet već sve šaljete poštom i mjesecima ne znate da li je nešto objavljeno. Veze su bile spore, ja u 'Gvozdenoj zavjesi' opisujem upravo to vrijeme. Tu je čovjek stranstvovao mnogo više i bio odsječen od maternjeg jezika, a samim tim se postepeno uključite u drugi jezik. Mene često nazivaju bilingualnim piscem, ali to podrazumijeva potpuno paralelno postojanje dva jezika u glavi pisca. To u mojoj glavi nije baš tako, neke stvari znam samo na engleskom, dok neke druge znam samo na srpskom. Nesavršen postaje i jedan i drugi. U posljednje vrijeme sam počela više da pišem na maternjem jeziku, jer sam se plašila da ga ne izgubim", priča Goldsvorti.

Govoreći o jeziku i pisanju, književnica je kazala da su glagoli mnogo suptilniji na slovenskim jezicima u odnosu na engleski.

"Znate kada kažete trčim, potrčim, zatrčkavam i slično. To sve na engleskom ne možete bez predloga i tu postoje razlike. Što se tiče translingvalnog pisanja, ja sam sasvim slučajno tu bila neka vrsta avangarde pišući 'Solunskog anđela' na dva jezika paralelno. Jedan student je radio doktorat baziran na mojoj zbirci poezije, što je zaista nevjerovatno s obzirom na to da je ona tanušna, ima nekih 45 strana, dok je doktorat tri puta duži od same zbirke. Kada govorimo o pisanju na maternjem jeziku i jeziku koji steknete, tu je razgovor književnika ogroman. Postoje književnici poput Danila Kiša i mnogih mojih prijatelja. Ja se sjećam Aleša Debeljaka, slovenačkog pjesnika, koji se vratio iz Amerike u Sloveniju, jer je smatrao da ne može da piše osim u okruženju maternjeg jezika, da je nemoguće postići tečnost na drugom jeziku. Onda postoje pisci kao što je Nabokov ili Beket koji smatraju da je pisanje na novom jeziku oslobađanje od nekih tabua. To je za mene bila velika stvar, jer kada sam pisala memoar 'Černobiljske jagode' ja sam u prvom poglavlju rekla da ne želim da knjiga ikada bude prevedena na srpski. Napisala sam to da bih izvukla sebe iz nekih kočnica koje bih imala dok sam pisala o ličnim stvarima", kazala je ona i dodala da su brzina, elan i strah zapravo iskustvo pisanja na drugom jeziku.

"Strah stalno postoji. Trebalo mi je dvije decenije da prestanem da konsultujem ljude oko sebe o nečemu što sam napisala i da počnem ja njih da savjetujem", objašnjava Goldsvorti.

Roman "Gorski" je jedini roman koji je Goldsvorti sama prevela, a na Trgu pjesnika je otkrila da joj je trebalo jednako vrijeme za prevod, kao za pisanje.

"Ne samo zbog necenzurisanih scena seksa, već i zbog odluka koje morate da donesete na srpskom jeziku koje u engleskom ne postoje. Tu je jedan pripovjedač, Beograđnanin koji bježi od mobilizacije i on se druži sa bogatim Rusom. U kom trenutku njih dvojica pređu sa 'ti' na 'Vi' i obrnuto. To u engleskom ne postoji i to je samo mali primjer, a u romanu ih je bilo mnogo. Ja sam imala osjećaj da ga ponovo pišem i pomislila sam kako to ne bi bila ista knjiga da sam je pisala na maternjem jeziku", otkrila je Goldsvorti.

Jelušić je kazala da se, čitajući tri romana Vesne Goldsvorti, može reći da je riječ o autorki koja se čvrsto drži priče, vjeruje u snagu dobre priče, da su njeni junaci odlično karakterizovani, da ima uspješnu motivaciju njihovih postupaka i kada se dođe do završetka da je potpuna anglosaksonska autorka.

Goldsvorti ja kazala da je "Njujorker" početkom marta za nju pisao da je površinski balkanski pisac, a da u stvari mnogo više liči na Margaret Drebl i Džordž Eliot.

"To je tačno, ja sam to usvojila i primijetila pišući svoj memoar, prije nego su mi romani pali na pamet. Pokušala sam da počnem hronološki i shvatila da mi je to jako dosadno. Onda sam počela od sredine svog života, a zatim sam ukrštala periode kao da pišem roman. Ništa nisam izmislila, samo sam ukrštala događaje i to je bio prirodni instinkt koji je kod anglosaksonaca jako jak. Prvenstvena želja im je da vas zabave, ma koliko duboko bilo to o čemu pišu", kazala je Goldsvorti.

Ona je, govoreći o romanu "Gvozdena zavjesa" kazala da je jako zanima koncept sudbine koji je ona preuzela iz grčke drame, gdje postoji ideja da je nešto pisano, a mi to ispunjavamo tačno onako kako je pisano.

"Meni se čini da je taj koncept sudbine dan danas bliži istočnoevropskim krajevima gdje vi zaista vjerujete u sudbinu. U anglosaksonskom svijetu to ne postoji, tamo svaki čovjek stvara svoju sreću, ali do neke pretjeranosti i zato oni imaju milione onih knjiga za samopomoć, jer vjeruju da ako nešto stvarno želite, to će vam se i ostvariti. Malo morgen, što kažu narodski. Tamo vas navedu da mislite da vi sami svime možete da upravljate, da je slobodna volja kruna svega. Ako ne uspijete, problem je u vama, a ne u sistemu. U 'Gvozdenoj zavjesi' ja zapravo ispitujem koncept sudbine, ali i koncept slobode", ističe književnica.

Autorka je odgovarala i na brojna pitanja publike.