KNjIGA ŽIVKA ANDRIJAŠEVIĆA

Kraljica i njeni prijatelji

Italijanska kraljica Jelena Savojska sarađivala je sa ruskom carskom obavještajnom službom. Prva žena slovenskog roda na prijestolu u Rimu, od udaje do 1916. godine, pod tri kodna imena, pedantno je dostavljala podatke od koristi za spoljnu politiku Rusije. Svu istinu o kraljici Jeleni znali su samo ruski imperator Nikolaj II, kralj Nikola I, knjeginja Milica, šef ruske obavještajne službe i njegov pomoćnik zadužen za zapadne zemlje. O svemu, do najsitnijih detalja, piše istoričar Živko Andrijašević u knjizi "Kraljica i njeni prijatelji".

Piše: Vlatko Simunović

FIKCIJA
Fikcija par excelance. Izmišljeni pripovijedni sastav. To ne zaboravite. Po strategiji organizacije teksta Andrijašević je napisao unikatan i revolucionaran roman. Unikatan jer je, za sada, jedan jedini u zadanom obliku zbornika istorijskih dokumenata. Revolucionaran jer postoji kao dokaz da je u tom obliku moguće ostvariti natprosječne estetske rezultate. Trijumf tehnicizma pisca.

Svaka priča ima oblik istorijskog dokumenta kojoj Andrijašević autorstvo adresira na ličnost kojoj su u istorijskom vremenu mogli biti dostupni ljudi i događaji o kojima svjedoči. Naravno, ako se neko potrudi lako će shvatiti i da je njen poslovni zadatak, u realnom istorijskom kontekstu, mogao je biti da sačine izvještaje za administraciju ruske carske obavještajne službe. Sve te priče uokvirene su i čitaocu predstavljene kao Dosije Kraljice Jelene, svjedočanstvo o radu ruske carske obavještajne službe službe i njenim efikasnim metodama, koje je Komitet državne bezbijednosti (KGB) rekonstruisao s ambicijom da posluži kao arhiva koju komunisti planiraju koristiti za buduće operacije. Šef KGB Berija uručio ga je Milovanu Đilasu, u aprilu 1945. Od tada, do 2012. godine čuvan je u trezoru crnogorske SBD. Tada je predat Državnom arhivu. Za sve ostalo što bi čitalac trebao da zna, uputićemo ga na naratora i prvo poglavlje knjige “Kraljica i njeni prijatelji”.

LIKOVI
Svi likovi, osim naratora i načelnika Arhiva spoljnih poslova Rusije dr Stjepana Kuzmičeva, istorijske su ličnosti. Dobili smo roman o istoriji kakva je ona mogla biti. Pisac gradi iluziju vjerodostojnosti besprijekorno. Čitaoca drži u čvrstom uvjerenju da je na izvoru nepatvorene, dokumentarne, istorijske građe koja mu pruža mogućnost da cjelovito upozna tajne ruske politike na Balkanu i ruske poglede na familiju Petrović Njegoš. Taj rezultat ne može dati bilo ko. Ako vjerujete da je dovoljno poznavati društvene strukture iz druge polovine 19. vijeka i diplomatske konvencije tog doba - da neko od nas to pokuša?

Andrijašević je smjelo zakoračio u polje postojeće književnosti. Individualno se ostvario u odnosu na tradiciju. Rijetki su to događaji u istoriji crnogorske književnosti. Istražujući evolutivne mogućnosti žanra Živko Andrijašević je došao do rješenja koje je bez uporišta u grčevitoj i kitnjastoj tradiciji istorijskog romana. Istovremeno, zadovoljava normative “opšteg” čitaoca našeg doba koji roman tretira kao iskaz stvarnosti.

SMJELOST
Koristeći medijum čiste fikcije oblikovane mimo postojećih konvencija istorijskog romana, najuticajniji istoriograf sugeriše mogućnost da je sva naša istorija konstrukcija. Ako je to intencija njegovog književnog stvaralaštva, definitivno smo dobili nešto značajnije od kreativnog rješenja konkretnog književnog zadatka, verbalnog podražavanja života, razonode i bjekstva. Dobili smo istinoliku umjetnost, u cjelini saglasnu i dejstvenu. Roman “Kraljica i njeni prijatelji” navodi nas da vidimo ono što nijesmo vidjeli. Nije to mala stvar. Sjećate li se kada ste to posljednji put iskusili u crnogorskoj književnosti? Je ne sjećam. Knjigu u šake.