М.М.Љ. [ Beta ]

ĐUROVIĆ

Crna Gora kulturu vidi kao identitetsku polugu

Crna Gora, kao i većina zemalja regiona, kulturu vidi samo kao identitetsku polugu ili reprezentaciju koja treba da je predstavlja, kazao je književnik Ilija Đurović. Đurović je, u intervjuu agenciji Mina, kazao da u Crnoj Gori postoji kulturna politika, ali je ona, kako je naveo, retrogradna, konzervativna i dosadna.

„Crna Gora, kao i većina zemalja regiona, kulturu vidi samo kao nacionalnu kulturu, identitetsku polugu, reprezentaciju koja treba da nas „predstavlja“, ne znam ni sam gdje“, rekao je Đurović.

Prema njegovim riječima, kultura je sve suprotno od toga.

„Makar ona kultura koja želi da doživi napredak i da se predstavi kao dio svijeta u kojem živimo i da nešto o tom svijetu kaže“, dodao je Đurović.

On je kazao da Crna Gora nema, i uglavnom nije ni imala, kompetentan menadžment u kulturnim ustanovama.

U najboljem slučaju, kako je naveo, postojali su pojedinci, koji bi se povremeno okupljali u male grupe i radili neke korake unaprijed.

„Ali ustanove su uvijek bile mjesto gdje se išlo da se dobije ugovor za stalno i, po mogućnosti, dočeka penzija bez većih obaveza i razmišljanja. Klasična birokratska idila, i još u „kulturi“, ne može ljepše“, rekao je Đurović, čiji je roman Sampas u prošloj godini bio u najužem izboru NIN-ove i nagrade „Meša Selimović“.

Prema riječima Đurovića, književna priznanja imaju pragmatičnu stranu - čine knjigu vidljivijom, što je jedini njihov smisao.

„A čitaoci će, naravno, odlučiti da kupe knjigu koja je dobila određenu, među čitaocima poznatu nagradu“, naveo je Đurović.

On je rekao da svakako i među nagradama postoji hijerarhija, pa su neke više, a neke manje uticajne među čitaocima.

„Radi se o čitavoj jednoj „ligi nagrada“, jer nagrade su književni sport koji ne donosi mnogo dobra književnosti, a ponešto dobra autorima koji ih dobijaju“, kazao je Đurović.

Kako je naveo, nakon što splasne medijska euforija nakon samog čina dodjela nagrada, nagrađivane knjige, kao i svaku knjigu koja je ikada došla do polica knjižara, čeka neizvjesna sudbina.

Đurović je kazao da već neko vrijeme živi od pisanja, precizirajući da to podrazumijeva sve zamislive oblike autorskog pisanja, među kojima su i kolumne, filmska scenarija i rad u pozorištu.

„Poeziju i prozu i dalje pišem na način na koji sam ih pisao i kad nijesam živio od pisanja“, istakao je Đurović.

U Crnoj Gori, kako je naveo, postoji profesionalizacija umjetnosti, makar u značenju da oni koji žive od svog posla u kulturi pripadaju „profesionalcima“.

„To nam je profesija. A materijalni status zavisi od čitavog niza faktora“, rekao je Đurović.

On je naveo da borbu protiv neravnopravne raspodjele honorara, netransparentne podjele novca i nesigurnosti rada, moraju započeti kulturni radnici.

„Naši producenti i poslodavci posljednji će se sjetiti da nam poprave uslove rada, to je valjda već svima jasno“, kazao je Đurović.

Na pitanje gdje je tu odgovornost konzumenata književnog djela, i može li se govoriti o njihovom uticaju na malom tržištu kakvo je crnogorsko, on je odgovorio da se crnogorsko tržište nužno mora gledati izdvojeno.

„A to su besmislene brojke. Imalo bi smisla uzeti Crnu Goru kao nekakav udio u procentu naših čitalaca na prostoru na kojem se ovaj jezik razumije, tada bi stvar bila smislenija“, rekao je Đurović.

Kako je kazao, za tako nešto potrebni su izdavači koji tretiraju ovaj jezik kao jedan jezik, i tržište koje takav tretman ne pokušava po svaku cijenu spriječiti.

Prema riječima Đurovića, velika odgovornost je na producentima i izdavačima.

„Ali razumijem njihove muke. Od devedesetih naovamo prepušteni su s jedne strane logici slobodnog tržišta, a s druge dosadnoj projektnoj logici evropskih fondova. Preživljavati između takvih struja nije lako, izaziva u čovjeku cinizam i malodušje“, rekao je Đurović.

U takvoj situaciji, kako je naveo, ili počinju svoj izdavački plan da navigiraju prema fondovima, ili povjeruju u kapitalistički zakon jačeg.

Na pitanje gdje je u takvom uređenju književni autor, Đurović je odgovorio da autor, u najboljem slučaju „sjedi kući i piše“.

Prema njegovim riječima, mali broj autora istupa sa autorske pozicije u javni prostor.

„Ili su bez samopouzdanja, ili misle da su iznad svega, pa se i ne miješaju“, dodao je Đurović.

Kako je rekao, Crna Gora nema nikakvu književnu scenu, ne postoji uzbudljiv, provokativan izdavač koji bi oko sebe pokušao da okupi mlađe pisce, da ih potraži u časopisima, sa njima radi, pomogne im da postanu vidljiviji.

„Scena nam je dosadna, a pojedinačne knjige-incidenti, koje se na njoj pojave, slamke su spasa. Za njih se treba držati“, smatra Đurović.

On je rekao da sebe smatra piscem koji povremeno ulazi u zonu „javnog mišljenja“, kroz kolumne koje piše za portal „Normalizuj“.

Đurović je kazao da ne razmišlja previše o obavezama umjetnika.

„Ali vjerujem da ponekad, ako se bavite umjetničkim poslom, pogotovo pisanjem, a imate potrebu nešto da formulišete o stvarima koje se događaju oko vas, onda to treba uraditi. Držati to u sebi, frustrirajuće je. „Javno misliti“ i na taj način se izložiti, takođe je frustrirajuće. Pa izaberite“, poručio je Đurović.