[ I. P. ]

LJUMOVIĆ NA TRGU PJESNIKA

"Umjetnički proizvod kao kapital"

Književni program ovogodišnjeg festivala “Grad teatar” nastavljen je na Trgu pjesnika, gdje je prof. mr Janko Ljumović predstavio svoju knjigu eseja “Pozorište kao kapital”, u izdanju Matice crnogorske.

Teatrolog i producent, te direktor Narodnog pozorišta Zenica, Hazim Begagić, kazao je da knjiga predstavlja zbirku šesnaest pozorišnih eseja koji su nastali u razdoblju od 2012. do 2020. godine. 

“U tom periodu Ljumović je intenzivno pisao i objavio je ove eseje u nekoliko crnogorskih časopisa i na drugim jezicima, a nastali su u okviru njegovog istraživačkog i analitičkog rada, ali i prezentacija njegovih radova u regionu i šire. Eseji govore o vrlo širokom dijapazonu tema koje se kreću u interdisciplinarnim oblastima studija teatra, dotiču se savremene umjetničke i pozorišne produkcije”, kazao je Begagić.

Naslov knjige se oslanja na naslov eseja u samoj knjizi, a riječ je o eseju “Festival kao kapital”, koji predstavlja dio monografije festivala Grad teatar.

Ljumović je objasnio da je naslovom izbjegao podrazumijevajući okvir da se različiti naslovi i eseji smjeste u jednu knjigu i da se knjiga nužno nazove “Pozorišni eseji”.

“Tragao sam za imenom i onda mi je taj esej posvećen tridesetogodišnjici Grada teatra bio rješenje da knjigu naslovim “Pozorište kao kapital”. Objasniću naslov na primjeru nagrade koju je ovih dana dobila predstava “Krvave svadbe” na Bijenalu scenskog dizajna. Mi kada govorimo o pozorištu kao kapitalu, mi govorimo o njegovim vrijednostima. Te vrijednosti propituju publika, stručna javnost, teatrolozi. Jedna široka lepeza feedback-a na teatar koji traje toliko dugo i uprkos izazovima traje još intenzivnije i sve je potrebniji. Ta priča i festivala i pozorišta kao kapitala jeste njegova pozicija i mjesto u društvu, razlozi i načini zbog kojih ono djeluje tako moćno, a taj socijalni i kulturni kapital jeste i potencijalna priča kako valorizujemo određene pozorišne produkcije i reperotare, a to jesu nagrade i percepcija javnosti”, kazao je Ljumović, istakavši monografsko izdanje “Glas vrline – Igor Vuk Torbica”, u izdanju JU „Grad teatar“ kao dobar primjer i dodao da je velika rijetkost da jedna predstava dobije svoju knjigu.

Ideja je bila da eseji u jednoj knjizi daju odgovor na koji način mi situiramo savremeno pozorište u Crnoj Gori i na koji način reflektuje određene teme kulturnog identiteta i veza koju pozorište kao medij pravi u zajednici, dodao je Ljumović i naglasio da je fokus eseja na repertoaru i repertoarskim politikama.

“Pozorište nije samo medij koji je efemeran, on ima i veću moć i mogućnost da bude utkan u tkivo jednog grada i kulture. Okvir pozorišta kao kapitala je jedna tema na kojoj se može dalje raditi i o kojoj se može razmišljati, posebno na ovakvoj vrsti materijala i pristupu pozorištu na ovakav način. Eseje sam pisao iz potrebe da materijalizujem misao vlastitog pozorišnog iskustva određenog broja naslova i repertoara. Teorijski okvir za ove teme na našim prostorima nije toliko zastupljen i to je bila dodatna motivacija da se dodatno propituju te teme i da se uvede studija slučaja crnogorskog pozorišta. Knjiga je ipak vrhunski kapital, govorimo o pozorištu kao prolaznoj umjetnosti, ali je knjiga ta koja ostaje i kada prođe život predstave”, naglasio je on.

Ljumović je tokom večeri kazao da u Crnoj Gori imamo i problem pozorišne kritike.

“Neko ko će za dvadeset ili trideset godina analizirati današnje pozorište, pitanje je iz kojih izvora će on moći da uradi analizu. Teatrologija ima taj hendikep da tretira umjetničko djelo koje ne može u cjelosti da posmatra za razliku od filma ili nekih drugih umjetnosti. Teatrologija se onda snalazi, koristi indirektne izvore. To ipak nije cjelovit čin sagledavanja totaliteta umjetničkog djela što jeste suština žive umjetnosti poput pozorišta.”

“Crna Gora ima dobro istraženo pozorište u periodu do 1941. godine, ali tu postoji i paradoks da u tom periodu Crna Gora nema profesionalno pozorište”, kazao je Ljumović.

“U periodu kada imamo razvijeno pozorište i repertoare nemamo izdavaštvo, istraživanje i dokumentovanje. Jedan cijeli posao koji mogu raditi specijalizovane institucije, ali to ne abolira naše postojeće institucije. Želim da pospješim izdavačku produkciju kao jako važnu. Imamo jako vrijedne pozorišne pojave, ali ih nemamo materijalizovane kroz pozorišni segment. Vrlo je važan i tekst o Slobodanu Milatoviću, to je ime o kojem sam htio da pišem. Kada sam se suočio sa jednom važnom biografijom nosioca nezavisnog avangardnog teatra u Crnoj Gori osamdesetih godina, onda dođete do problema izvora, tekstova, knjiga. On je i autor tekstova, producent, osobena ličnost i postavlja se pitanje drugih imena, jer u Crnoj Gori imamo i nedostatak monografija posvećenih dramskim umjetnicima. Druge umjetnosti nemaju taj problem, ali kada govorimo o pozorištu tu imamo dosta posla.”

Repertoar je, uslovno rečeno, proizvod pozorišta, kazao je Ljumović.

“Repertoar je nešto što čini jednu sezonu i pozorišta se prepoznaju po repertoarima, oni su identitet i imidž svakog pozorišta. Pozorište je rijetka umjetnost koja je zadržala privilegiju subvencije, sve ostale su zavisne od tržišta. Zaštićenost daje veći stepen slobode, ali to može da bude i stečena privilegija koja se ne opravdava onim što bi mogao biti razvoj pozorišne umjetnosti. Kada uspostavite analizu repertoarskih politika jednog modela teatra vidjećete kako određena pozorišta uspijevaju da izađu iz te željezne definicije i ponude nešto što može da bude potpuno drugačije. Dva primjera koja uvijek rado želim da podijelim su Atelje 212 za vrijeme Kokana Mladenovića, kada je cijeli repertoar bio obilježen revolucijom i Slovensko narodno gledališče u Ljubljani, koje je jedne godine ponudilo repertoar na temu utopije. Traganje za naslovima i kopča između svih tih poetika i naslova savremenih tesktova i dramske klasike upravo bila odgovor na te dvije teme.”, kazao je Ljumović.

On se osvrnuo na reditelje Borisa Liješevića i Boruta Šeparovića čije su predstave prikazane tokom ovogodišnjeg festivala Grad teatar, istakavši autentične promjene.

“Izazov je bio da se i mejnstrim adrese bave dokumentarnim pozorištem. To je nekada bilo nezamislivo da Maju Pelević gledate u Narodnom pozorištu u Beogradu ili da Boruta Šeparovića gledate u HNK, ali to se desilo.”, kazao je on.