[ Objavila B.B. ]

U TOMAŠEVU

Mještani organizovali omaž Miši Janketiću

Mještani Tomaševa su organizovali omaž glumcu Mihailu Mišu Janketiću, u sali Mjesne zajednice. Poznati glumac je godine odrastanja proveo u Tomaševu, i iako je rođen u Novom Sadu, ovo mjesto je zvao svojim zavičajem, pa su žitelji imali potrebu da se još jednom prisjete svog prijatelja i komšije.

Mišovi zavičajci su organizovali druženje, onako kako je on to rado i često činio. Prisjećali su se Vranešani njegovog djetinjsta, odrastanja, kao i dolazaka u zavičaj nakon što je zakoračio velikim koracima u svijet slavnih. I tada je, kako se čulo, ostajao isti, onakav kakvog ga pamte dok je bio samo njihov.

Često je sa mještanima raspredao brojne, najraznovrsnije domaće teme. Otkivao je i oštrio kosu, ocjenjivao koja je beleđija najbolja; zabacivao udicu uz komentare koji su mamci najbolji…

Sa sjetom se mještani prisjećaju i njegove vizije razvoja kraja u kojem je uvijek imalo i nešto novo, za njih i neobično. Među planovima je svakako bio najinteresantniji onaj o osnivanju pozorištu u Tomaševu.

"Jednom prilikom, tu na njegovom imanju, zagledan u daljinu, prisjećao se kako su tadašnji đaci sa učiteljicom Vukicom Stojmirović pravili pozorište. Pričao je kako su predstave izvodili u Sekulinoj kafani koja je bila pravi mali teatar. Pitao se kasnije, više za sebe, da li je njegova sudbina bila određena još tada, u ranom djetinjstvu", prisjećao se jedan od mještana.

"Pozorište u Tomaševu je, između ostalog, bilo i plod njegove nostalgije koja je bivala sve jača, najprije tokom srednje škole, kasnije fakulteta u Beogradu, a nije jenjavala ni kad je postao poznati glumac. Zato je napravio ljetnu školu u Tomaševu, jer, kako je govorio, 'niti sam mogao ovdje bez pozorišta, niti u Beogradu bez Vraneša. Pa sam, eto, srećno spojio dvije stvari', dodaje drugi njegov savremenik iz kraja.

"Sa ponosom i tugom sjećam se Cila Janketića, iskrenog prijatelja i divnog glumca, čovjeka po kojem će se Vraneška dolina prepoznavati u vremenu u kojem je živio, a sigurno i dugo u budućnosti, po djelu koje je ostavio. Upoznao sam ga 1966. godine u Beogradu nakon što sam kao maturant gledao serijal Kod sudije za prekršaje, gdje je Mišo igrao jednu od svojih prvih uloga. To je bilo vrijeme kada je za nas iz Vraneša glumac značio nešto zaista veliko. Bili smo ponosni što je Mišo naš i što je on glumac kome je tadašnja filmska i pozorišna kritika proricala sjajnu karijeru, što se kasnije i potvrdilo", kazao je pjesnik Slobodan Vučinić.

Vučinić se prisjetio nekih od mnogih predstava koje je odgledao, u kojima je Janketić igrao neku od uloga.

Živan Žugić, Mišov prijatelj iz djetinjstva, podsjetio je prisutne na prve Mišove umjetničke nastupe.

"Prvu kulturno-umjetničku trupu osnovali smo u svojim petnaestim godinama uz pojačanje naših domaćih Roma. Godinama smo uspješno gostovali za našu ilindensku slavu u Tomaševu, a potom širom Vraneša. Igrali smo preko rijeke Ljuboviđe ispred Mišove kuće i sanjali da to jednog dana bude dom za pozorišne poslenike. Do zore sjedjeli uz pjesmu među kojima je bila nezaobilazna 'Tomaševo u dolinu divnu imaš omladinu', te uz vatru na kojoj smo pripremali hranu što su nam strine doturale nadmećući se u domišljatosti i podsjećanju na stvarne događaje", priča Žugić.

On je naglasio da je Janketić do kraja života ostao vjeran svojim idealima i profesiji. Dobitinik je mnogih priznanja, a svojim životom i djelom zaslužio je rajski spokoj.

Dragoljub Žugić se još kao dječak pobratimio sa Mišom.

"Imao sam tada deset-jedanaest godina, on možda godinu više. Čuvali smo krave. On jednu, ja jednu, moj brat i naš drugar Žiža treću. Uvijek smo se na lijep način družili i smišljali zabavu za igru i razonodu. Jednog dana nekom od nas dvojice je sinula ideja da se pobratimimo. Bilo je vrijeme sazrijevanja voća, ubrali smo po jabuku, ja rasiječem prst on dlan, nakapamo izdubljene jabuke i onda ih pojedemo. To je bio čin našeg bratimljenja. Kasnije kada smo odrasli naše bratstvo smo potvrdili u kafani uz bogatu zakusku, priča s ponosom Dragoljub.

Mišo je imao svoje društvo, i ta njegova klapa, kako smo ih zvali, organizovala je svoje večeri, izlete, logorovanja, razne zabave, kazao je Vojo Rakočević.

"Jednom su došli do mene da ih povezem na Zabojsko jezero, jer su zanali da tamo često odlazim. Našli su me u poslu, vezivao sam pokošeni ječam, što nije dozvoljavalo odlaganje. Mišo i Mihailo Kostić su odmah organizovali društvo, brzo smo povezali ječam. Taj dan smo zajedno proveli na planini pored jezera, lovili ribu, digli pjesmu da se orila gora. Zora nas je dočekala u dobrom raspoloženju i finoj zabavi sve zahvajujući njegovoj energiji koja ga nije napuštala do posljednjeg dana", sjeća se Vojo.

Vojo Madžgalj, uvijek spreman da pomogne svaku akciju u kraju, kaže da je Tomaševo znatno praznije bez Miša, bez njegovih ideja, druženja, zdravica na veselju, razgovora u kafani, umjetnosti u njegovom dvorištu, pa i bez "posljednjeg slova" koje je znao kazati ispraćajući njemu drage osobe. A da li se o Mišu može kazati posljednje slovo kada on i sada traje.

Iako zakoračio u desetu deceniju Dragoljub Bošković, se dobro sjeća mlađanog momka koji se, kako kaže, izdvajao lijepim postupcima, posebnim smislom za zabavu i druženje, i koji je već tada nagovještavao da u njemu ima nešto posebno vrijedno.

"Volio nas je i prizivao. Nikada nije bio sam, jednostavno volio je ljude i život u druženju. Za Tomaševo i Vraneš mnogo je značila njegova Ljetna škola glume. U to vrijeme u naše malo mjesto dolazilo je preko stotinu velikih i poznatih zaljubljenika u pozorište, pa smo i mi mještani tražili koju stolicu više da pogledamo predstavu. Bile su to predstave profesionalaca, predstave u kojima je dominirao naš Miša, čime smo se mi ponosili i osjećali se zaslužnima što ga imamo i što je on tako veliki umjetnik. Morate priznati da je to malo koja sredina mogla sebi da priušti. Sada su i ovaj kraj i Crna Gora i Beograd izgubili velikog čovjeka, velikog glumca, velikog prijatelja. Volio je Tomaševo i Vraneš, a mi se radovali njegovom dolasku. Sad je on neko vrijedan pamćenja i nezaborava, vrijedan ponosa, vrijedan što češćeg spominjanja", naglasio je jedan od najstarijih Vranešana.

Mišovi zavičjci se nadaju da će lokalna samouprava imati sluha te da će neku od ulica nazvati njegovim imenom.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore