[ Objavio. O.Z. ]

TAKMIČARSKI PROGRAM

Predstava "Gospodska krv" zatvara Festival glumca

Takmičarski program Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću zatvoriće večeras predstava Gospodska krv, tekstopisca Marka Kavaje, režisera Slobodana Marunovića, u produkciji Nikšićkog pozorišta.

U okviru zvaničnog, takmičarskog programa prethodnih dana izvedeno je pet predstava, a pretposlednje veče obilježila je ”Ay Carmela”, Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), nastala po tekstu Jose Sanchis Sinissterra, a u rediteljskoj postavci Roberta Raponje.

Predstava Ay, Carmela, ubilježila je 20 godina trajanja na scenama regiona i Evrope, a ta živa, snažna priča, kazuje o pokušaju osvajanja slobode, o prkosu, ali i poziva da se ostane svoj, jer ”uvijek imamo mogućnost izbora”.

Moderator okruglog stola, Vanja Kovačević ocijenio je da predstava Ay, Carmela jasno pokazuje da je, iako izrasta iz života, umjetnost nerijetko snažnija od njega i uvijek moćnija, što su moćnim igranjem posvjedočili i njeni protagonisti na sceni Nikšićkog pozorišta.

Predstava je premijerno izvedena u Teatru Principaus u Saragosi 1987. godine, vrlo brzo je postala svjetski hit, a 12 godina kasnije na scenu su je postavili protagonisti SARTR-a, Dragan Jovičić i Selma Alispahić dok, kako je podsjetio Kovačević, rane još nijesu bile zaliječene, od svega lošeg što je rat donio u Bosni i Hercegovini.

”Glavno pitanje predstave je šta dobijamo ili gubimo ćutanjem i da li smo učesnici zločina koji nam se dešava pred očima koji prećutkujemo”, ukazao je Kovačević.

Glumica Selma Alispahić ili Karmela, koja je u predstavi pokušala da se usprotivi zločinu i nije pristala na ćutanje i po cijenu vlastitog života, kazala je da je, bez obzira koliko je srećna zbog dugog pozorišnog života tog komada, nesrećna što iz godine u godinu aktuelnost te priče ne prestaje, iako su povod za njen nastanak davni događaji, španski građanski rat i značajna vremenska distanca.

”Mi još uvijek živimo u latentnim fašizmima i ta borba protiv fašizma nije stala”, rekla je Alispahić i dodala da tu predstavu ne treba stavljati ni u kakvu geografsku, niti bilo koju drugu odrednicu.

To je predstava, kako je ukazala Alispahić, o snazi individualnog gesta, jer je sve na odluci svakog čovjeka, a ne kolektivizama koje prezire i u njih ne vjeruje.

”Prezirem kolektivno i u dobru, i u zlu, jer ne može se pravdati krenuli su, sve je individualni čin, i za ideju, krivicu. Ima i onih koji nisu krenuli, možda po cijenu sopstvenog života, ali nisu krenuli da uništavaju drugi život”, rekla je Alispahić.

Glumica vjeruje, kako je kazala, da je svaki čovjek odlučo da čini u životu dobro ili zlo, bez obzira na okolnosti, istorijska dešavanja, jer ima i onih koji su bili prisiljeni, pa su rekli - ne.

”Mislim da je jako važno da smo obrazovani, da nam se ne pričaju priče, da nas niko ne može lagati nizašta, jer neobrazovanje stvara ignoraciju, a ona mržnju, koja stvara razne strahove, pa se taj strah generacijski prenosi sa koljena na koljeno”, rekla je Alispahić i dodala da ni sa kakvim takvim ”koljenom” nema veze, niti želi da ima.

Glumica je ukazala da je najvažnije što se publika, koja prati njihovu predstvu, stalno obnavlja i što puno mladih dolazi da ih gleda, što joj daje ”nadu, snagu i vjeru da teatar još ima snagu u poplavi i medijskom okruženju neukusa i užasa”.

I glumac Dragan Jovičić i njen partner na sceni Paulino, ukazao je da je ta predstava krik i zapitao ”zar su majke, žene rađale tu čeljad da se ubijaju, da zla čine jedni drugima”.

Jovičić je, govoreći o svom Paulinu objasnio, da on igrajući, iako i za fašiste, pokušava nekako spasiti život.

”U svijetu je posijano i dobro i zlo sjeme. Za zlo je dovoljno samo da se nađubri nekim nacionalizmom, pa da bukne i da činimo zlo jedni drugima”, upozorio je Jovičić.

Glumac je naveo da je cijelo vrijeme rata bio u Sarajevu i da nakon tog iskustva misli da je čovjek greška evolucije.

”Kroz predstavu i dan danas mislim da liječimo svoje te posttraume i pokušavamo da se odupremo”, povjerio se Jovičić.

Glumac Jasenko Pašić, treći akter koji je u predstavu, kako je rekao, uskočio prije 11 godina, upisao je Akademiju upravo zbog ”Ay, Carmele”, koju je gledao 20 puta.

Gustavet, koga igra bez riječi na sceni, je njihova sušta suprotnost, jer se prilagođava svemu što dođe, može da trpi.

”Nažalost mi smo Balkanci takvi, trpimo, dozvoljavamo, i stalno nam se događa iznova da trpimo neke stvari, da se ne bunimo. Meni je ova Carmela, kad god je igramo, kao neka pobuna i svaki put imam potrebu da na njenom kraju, na poklonu publici, kao krenem u neku revoluciju”, rekao je Pašić.

Govoreći o iskustvima tokom igranja predstave, Pašić je predočio da im se dešavalo da,kada na kraju salutira sa fašističkim pozdravom, podignutom rukom, neko iz publike ustane i pozdravi na isti način, i to u sred Sarajeva.

”Okruženi smo tim, kako kaže Carmela da su oko nas fašisti, nekad više, nekad manje, a sada najviše od kad ja pamtim i potpuno su razotkriveni, uopše se ne sakrivaju i na nama je da se borimo ako možemo ikako, nadam se da možemo”, rekao je Pašić i dodao da su korijen svega toga neznanje i neobrazovanost.

Dramaturgiju predstave potpisuje Dubravka Zrnčić Kulenović, scenografiju Vedran Hrustanović, kostimgrafiju Lejla Hodžić, a autor muzike je Duško Šegvić.

Međunarodni festival glumca završava se sjutra veče u Nikšićkom pozorištu dodjelom nagrada i svečanim koncertom u čast nagrađenih Muzičke škole ”Dara Čokorilo”.