KRALJ SVIH KULERA

VIDEO I FOTO: Stiv Mekvin-trkač koji je glumio

Legendarni glumac auto i moto trke obožavao je do te mjere da je prvi u Holivudu gotovo sve scene jurnjava u svojim fimovima odrađivao sasvim sam, bez pomoći dublera i kaskadera.

Stiv Mekvin, veliki ljubitelj auto i moto trka i prvi glumac koji je gotovo sve svoje vratolomije izvodio sam, bez dublera ili kaskadera, rođen je 1930. u predgrađu Indianapolisa. Odrastao je u Misuriju sa djedom i babom, budući da je majku alkoholičarku otac napustio kad je Stiv imao svega šest mjeseci. Od osme do četrnaeste godine nekoliko je puta pokušavao živjeti sa majkom, ali sukobljavao se sa njenim partnerima (kasnije ju je u intervjuima čak i otvoreno nazivao prostitutkom!).

Sa nepunih 15 godina pridružio se cirkusu i družio sa bandama u Los Anđelesu, sa kojima je učestvovao u nekoliko razbojništva, a nakon žestoke tuče sa očuhom smješten je u dom „Žunior Bojs Republik“ gdje je ostao do punoljetnosti. Nakon doma prijavio se u mornaričku pješadiju, a 1952. počinje studirati glumu i za stotinjak dolara kupuje svoj prvi motocikl, polovni Harlej-Dejvidson. U početku dobija male uloge grubijana u vesternima, a 1959. ga primjećuje Frenk Sinatra uz čiju pomoć dobija prvu ozbiljniju ulogu u ratnoj drami „Nikad tako malo“ kao i velikom hitu „Sedmorica veličanstvenih“.

Mekvinova harizma, buntovni karakter i specifični rokabili/bajkerski stil ubrzo ga promovišu u holivudskog akcijskog (anti)heroja broj 1 pa nakon ratnog epa „Veliki bijeg“, snima „Bulit“, svoj najveći hit u kojem je lično odradio sve scene auto jurnjava osim jedne za koju je pomoć zatražio od svog velikog ličnog prijatelja i suvozača na trkama, kaskadera Bada Ekinsa, koji je izveo i dramatični skok motociklom preko ograde od bodljikave žice u „Velikom bijegu“ (sve ostale scene vožnje u tom filmu snimio je lično Mekvin pa je tako neobičan kuriozitet u jednoj sceni u kojoj ga, dok bježi motociklom a na drugom ga motociklu proganja neki njemački oficir, Mekvin zapravo u različitim kostimima vozi oba motocikla...)

Pamtimo ga odlično i po filmu „Leptir“, u kojem zajedno sa Dastinom Hofmanom glumi robijaša, a za ulogu hrabrog inženjera na američkom ratnom brodu u filmu „Misija u Kini“ (čiji bi korektniji prevod trebao biti „Kamenčići u pijesku“) nagrađen je i Oskarom. Čitav niz uloga koje je odbio koštale su ga još veće slave, a neki od filmova koje je propustio su i prva verzija „Okeanovih 11“, „Doručak kod Tifanija“, „Buč Kesidi i Sandens Kid“ kao i „Tjelohranitelj“ u kojem je trebao nastupiti sa Dijanom Ros, a koji je snimljen tek 12 godina nakon njegove smrti sa Vitni Hjuston i Kevinom Kostnerom u glavnim ulogama. Zanimljivo je i da su ga Brus Li i Čak Noris podučavali borilačkim vještinama, kao i da je baš on Norisa nagovorio da se oproba na filmu.

Kao veliki ljubitelj auto i moto trka, jedno se vrijeme i profesionalno bavio of-roud moto trkama pa je zbog svojih uspjeha 1978. primljen i u američku Motociklističku kuću slavnih. Posjedovao je impresivnu kolekciju trkaćih automobila, između ostalih Porše 356, Ferari 512 i Jaguar D-Type.

Trkati se prvo počeo na motociklima 1956., na svom prvom motociklu - Trijumfu od 500 kubika kojeg je kupio od prijatelja Bada Eskinsa. Kasnije se oprobao i na četiri točka, a 1970. na trci 12 sati Sebringa sa Piterom Revsonom uprkos nozi povrijeđenoj u moto trci nedjelju dana ranije, Poršeom 908/02 stiže do pobjede u klasi i tek 23 sekunde iza ukupnih pobjednika (Maria Andretija, Ignacija Đuntija i Nine Vakarela u Ferariju 512S). Iste godine htio je nastupiti i na 24 sata Le Mana (sa Džekijem Stjuartom!), ali su mu to njegovi filmski producenti zabranili pod prijetnjom otkaza, a godinu ranije sa Eskinsom je u samo za njih konstruisanom 450 HP Ševiju nastupio i na of-roud trci Baja 1000.

Umro je u 51. godini od rijetke vrste raka želudca, koju je nekonvencionalnim metodama pokušao izlijećiti kod travara u Meksiku, u gradu Sijudad Huarez gdje niko nije znao ko je on stvarno jer se tamo svima predstavljao kao Sem Šepard. Po nekim njegovim biografima ta se bolest dobija zbog pretjeranog izlaganja azbestu, pa nije sasvim nemoguće da ju je dobio baš zbog svoje ljubavi prema trkama, jer su se u to doba kacige i zaštitna odijela trkača radila upravo od azbesta! Nakon kremiranja, u skladu sa njegovim posljednjim željama, njegov pepeo bačen je u Tihi okean, ali njegov duh, očito je, još uvijek i dan-danas itekako prisutan među nama.