Vlatko Simunović

Izgubljena bilježnica Dana Republike

Čitava je vječnost prošla otkako je izbrisan iz zvaničnih kalendara, a on nije samo kalendarski dan. Postoji kao živa napomena na vremena kada su od nas bolji ljudi pokušali da u jedinstven narativ spoje narode, ideju slobode, bratstva i traumu oslobodilačkog rata. 29. novembar.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Slavili smo dan političkog rođenja SFRJ. Slavili smo rođenje države na čijim smo razvalinama napravili naše krvlju poprskane zemlje.

U mom prtljagu imam pjesmu Zabranjenog pušenja. Sliku starog partizana — oca koji zuri u ekran i u kavgonosnoj rakiji utapa sjećanja na drugove koji su stvarali državu, podnosili glad, studen i pogibije, a poslije živjeli posmatrajući kako ideali roditelja ne obavezuju djecu. Novembar, život bez smisla. I mi, mladi i obijesni, nešto slavimo uz tu pjesmu. Oko nas su noć i siva brda. Cijeli je Nikšić bio tako lak. Urlali smo: „Dragane, šuti, skrati jezik, mogu te čuti...”

Prošlost ne odlazi tiho. Tu je — sjenka koja šapuće i kada računamo da je daleko. Kad, kao sijed čovjek, mislim o istorijskoj pozadini 29. novembra, ta mi sjenka šapne da naši starci nijesu slavili dan rođenja države. Slavili su simbol epohe vjerovanja u mogućnost zajedničke budućnosti.

ODA RADOSTI

Imam svoju analitičku interpretaciju himne Evropske unije — komentar na Betovenovu temu i Šilerovu pjesmu, na simbolički luk između filozofskog nasljeđa Evrope i savremenog evropskog političkog projekta. Sva ta priča polazi od ideje da su svi ljudi braća, da su svi ljudi povezani zajedničkim dostojanstvom.

Integracija, a ne dominacija. Zajednice, a ne teritorije. Evropa tako šalje signal da svoj identitet gradi na kulturnom, filozofskom i umjetničkom nasljeđu. Estetika radosti kao politička izjava.

Isto je to činila SFRJ obilježavajući 29. novembar. To je bio jedini jugoslovenski praznik koji nije slavio moć. Slavili smo mogućnost boljeg života kroz saradnju. SFRJ nije bila politički ugovor — ona je bila vrijednosni projekat. Vrijednosne projekte trajnima ne čine ideologije i ceremonijali. Ključni element je ljudska stabilnost. Ona je krhka.

Pa mi ona sjenka veli: „Polako s tom Odom radosti!”

NOVEMBAR I DNEVNIK

Književnost precizno hvata vrijeme kada čovjek shvata da se svijet politički konstruisanih iluzija počinje rušiti. Flober je napisao roman Novembar. Tu se očitava proces gubitka iluzija: prva razočarenja, unutrašnje naprsline. Taj osjećaj da više ništa ne odgovara onome što si zamislio, blizak je svakom vremenu koje se mijenja brže nego što je čovjek u stanju da se prilagodi.

Identičan emocionalni mehanizam razotkriva Crnjanski u Dnevniku o Čarnojeviću. Tamo nije samo istorijski događaj, nego stanje svijesti. Junak, Petar Rajs, luta između fronta i sjećanja, između raspada imperije i pokušaja da zadrži unutrašnji oslonac.

Veliki istorijski lomovi uvijek su i privatni lomovi. Mnogo su manje uredni i mnogo dublje proživljeni od svega što postoji u političkim govorima ili školskim lekcijama.
Dan Republike, Novembar, Dnevnik o Čarnojeviću.

Tri emocionalna markera.

Tri loma.

Između nostalgije i traume, između ideala i neizbježne fragmentacije — šta je još ostalo od nas koji smo pjevali: „Dragane, šuti, skrati jezik, mogu te čuti...”
Ostali su jesen i život bez smisla (stari dobri Crnjanski) i 29. novembar kao uspomena koja s nama odlazi.

Svaki čovjek sa sobom nosi svoju verziju istorije. Sav svoj smiješan i lud život.

Šteta.