Nataša Novović

Svijet se kaže voda

Ako stigne "Nulti dan", bolnice i osnovne službe bi postale prioritet, a domovi bi dobijali unaprijed ograničena sljedovanja vode. Vlasti bi mogle na smjenu da isključuju vodu po naseljima. Bogatija domaćinstva mogla bi da instaliraju rezervoare za vodu na krovovima, dok bi siromašne imale problema. Kriza sa vodom nedjeljama utiče na svakodnevni život u prijestonici. Predsjednik države je rekao da bi moglo doći do toga da se glavni grad evakuiše. Stručnjaci tokom kriznih vrelih dana procjenjuju da bi iduće godine moglo biti još gore... Zasad se ova priča BBC-a odnosi na Teheran, ali, kako je krenulo - bi li se neko iznenadio da umjesto Teheran piše Podgorica. Ne zato što su nam klimatski uslovi slični, već zato što ne marimo.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Da u Glavnom gradu voda liči na 'mutno Dunavo' kada pada kiša, odavno smo navikli. Nedavno je, međutim, u gradu u kojem živi trećina države, nekoliko dana vijest da voda nije za piće stizala i kad nije padala ni kap. Ko ima para, neka kupi, ko nema, neka prokuvava. Da voda nije za piće uobičajena je vijest u većini crnogorskih gradova. Da o prijestonici i pojedinim primorskim opštinama, u kojoj vode svakičas fali, ne govorimo.

Pritom, učili smo u školi, a internet potvrđuje da je Crna Gora bogata vodom i da je po rezervama slatke vode po glavi stanovnika pri vrhu evropskih zemalja. Imamo preko dvije stotine manjih i većih rijeka, jezera, izvore… Zaludu.

Direktor Podgoričkog Vodovoda Aleksandar Nišavić objasnio je da je u glavnom gradu "do privremene neispravnosti" došlo uslijed pomjeranja tla, ali i da je na kvalitet Mareze u prethodnim godinama uticala neplanska izgradnja. Prema prvim procjenama, do zamućenja je došlo uslijed pomjeranja tla koje je najvjerovatnije izazvalo promjene u podzemnim tokovima. On je kazao da "do sada nijesu pronađeni uzroci zamućenja" i najavio da će se pratiti sve okolnosti, uključujući i mogućnost da je nedavni zemljotres kod Nikšića doprinio poremećaju u podzemnim slojevima.

Istakao je i da je ranija izgradnja objekata u zoni vodoizvorišta dodatno uticala na kvalitet Mareze, što je, kako kaže, dugoročan problem koji zahtijeva pažljivo planiranje i kontrolu izgradnje u tom području.

Jedan od sagovornika u anketi Radija Crne Gore je prokomentarisao: "Iskreno ne znam. Sve nam je u katastrofi, tako da po prirodi vidimo kako čuvamo naš grad i našu državu. Priroda nam je najbolji odgovor na to".

Potpuno su u pravu i direktor Vodovoda i građanin. Samo, procjene i konstatacije ne znače ništa. Doduše, Nišavić je najavio da će od nadležnih tražiti da se utvrdi "zona sanitarne zaštite", jer je izvorište "napadnuto" gradnjom, te da će "u mjeri u kojoj je moguće" djelovati preventivno kako bi broj dana sa mutnom vodom bio sveden na minimum.

Postoje stvari koje se, kad ih jednom uništiš, ne mogu popraviti. A mi uporno uništavamo. Tako je sa neplanskom gradnjom, tako je sa uništavanjem morske obale, tako je sa šumama, tako je sa rijekama koje nestaju u džepovima vlasnika mine elektrana, tako je sa vodom za piće.

Podzemnim vodama i zemljotresima ne možemo ništa, ali rezanju miliona kubika drveta i neplanskoj gradnji smo mogli. Samo, kumovima se ne bi isplatilo.

Da se napravi kuća ili zgrada tamo gdje joj mjesto nije, dovoljno je nekoliko mjeseci. Da se posadi ogroman hotel uz svaku nesrećnu plažicu, treba malo više vremena, ali - postižemo.

Izgradnja puta koji će prekinuti neku podzemnu vodu može biti gotova za pola godine, godinu.

Tačno je, podnegdje su u svijetu rušili turističke komplekse koji su prijetili da "pojedu" obalu, ali to će se kod nas teško desiti.

Da bi ozbiljno stablo izraslo, treba mu sto godina, kazu stručnjaci. Da bi odrasla, jela treba da raste 60 do 100 godina. Hrast će odrasti za 80 do 120, a bukva za 60 do 100 ljeta. Da se drvo posiječe dovoljno je petnaestak minuta. Da se siječe ovoliko koliko mi siječemo, potrebne su dobre motorne šege i nezajaživa želja da se u trci za novcem uništi sve što nam je priroda dala.

U svemu ovome mogao bi se, uz malo dobre volje, naći odgovor na pitanje zašto je ovdje tako teško nešto promijeniti, ali ne bi bilo loše da krenemo. Da li je nova vlast, koja više i nije tako nova, odlučila da spasi što se spasiti može ili da očopli ovo što je ostalo, nije sasvim jasno. Sudeći po nekim potezima, nažalost, moglo bi se osnovano posumnjati da je ovo drugo.

U ozbiljnim zemljama pišu se ozbiljne studije, recimo, o tome kako izgradnja vjetroelektrana utiče na život irvasa. Vjetroelektrane zauzimaju velike prostore, za njihov rad potrebne su turbine, dalekovodi i ostala infrastruktura. Turbine proizvode nizak, stalan šum i vibracije koje irvasi izbjegavaju. Sve skupa utiče na kretanje irvasa, a njihov uzgoj je važan za život opstanak lokalnog stanovništva i njihov identitet.

Svašta taj svijet izmišlja. Što bi se o tome jadu radilo kad možemo da uvezemo i pijemo vodu iz flaše. To što je glupo i što nemamo para, druga je priča.

U romanu "Svijet se kaže šuma" Ursula Le Gvin piše o planeti na kojoj su ljudi iscrpli resurse i generacijama unazad niko tamo nije vidio pravo, živo drvo. To je nekada bila naučna fantastika.