dr Nikola Banićević

Mirna voda rijeke Esekibo

Drhtala je ruka Simonu Bolivaru dok je sa prozora svoje kuće gledao zalazak sunca u Santa Marini. Pisao je svoj testament u posljednjim danima života. Zalazak sunca nagovještavao je i kraj njegovog života, prožetog revolucionarnim idejama, oslobodilačkom borbom i ljubavlju prema Venecueli. Nazvan „oslobodilac“, svoj život posvetio je oslobađanju današnjih država Latinske Amerike.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Čovjek – simbol pobjede, bio je poliglota, poznavalac evropske filozofske misli, što će mu poći u brojnim teškim pregovorima sa diplomatama preko okeana. Otvorenog uma, britak na misli i riječi, evropljane je smatrao osvajačima jedne civilizacije, kojoj je prijetilo uništenje. Njegova sumnja u njihovu iskrenost bila je jednaka težini pisanja testamenta, u času kada je ulazio u legendu. Kraj njegovog života značio je početak usložnjavanja teritorijalnog spora između Venecuele i Gvajane, koji od 1830. godine traje do danas.

Teritorijalni spor koji danas postoji između Venecuele i Gvajane počinje se javljati još u XIX vijeku. Nakon sticanja nezavisnosti od Španije 1821. godine, Venecuela je tvrdila da joj pripada teritorija rijeke Esekibo, koju su u praksi kontrolisali britanska kolonija naziva Britanska Gvajana. Britanija je postepeno širila svoju administraciju zapadno od rijeke Esekibo, što je Venecuela smatrala uzurpacijom. Granica nije bila jasno utvrđena, pa su se pojavile prve ozbiljne diplomatske tenzije između Venecuele i Velike Britanije. Karakas je tražio američku pomoć, pozivajući se na Monro doktrinu, da Evropljani ne šire kolonijalne posjede na američkom kontinentu.

Sukob je eskalirao kad su SAD posredovale putem arbitraže. Tako 1895. godine nastaje prva Venecuelanska kriza, koja se 1899. godine završava arbitražom u Parizu. Velika Britanija dobija većinu sporne teritorije. Venecuela prihvata odluku, ali ubrzo počinje da je osporava, tvrdeći da je bila nepravedna i namještena.

Strane potpisuju tripartitni sporazum 1966. godine, tako da Venecuela, Velika Britanija i nezavisna Gvajana prihvataju osnivanje mješovite komisije da riješi spor. Predsjednik Maduro ipak odlučuje da prekine status quo, raspisuje referendum i proglašava Esekibo svojom novom državnom jedinicom. Danas je faktičko stanje takvo da Gvajana upravlja spornom teritorijom administrativno dok Venecuela ne priznaje efektivnu vlast ove države. Međunarodna zajednica koristi spor za pro et contra stav prema predsjedniku Maduru. Venecuela rijeku smatra simbolom teritorijalnog integriteta i nacionalnog ponosa. Gvajana vidi prostor bogat prirodnim resursima, koji obuhvataju rezerve dijamanata, boksita, zlata, mangana i plodnog zemljišta.

Teritorijalni sporovi poput ovog obično se rješavaju kombinacijom pravnih, diplomatskih i ekonomskih mehanizama. Diplomatski pregovori, bilateralni sporazumi, međunarodna arbitraža sudske odluke, posredovanje i kombinovana rješenja, samo su neki od najčešćih modela. Cilj ovih procesa je smirivanje tenzija i umanjenje rizika od sukoba. Međutim, u praksi se najčešće radi o postupku zamrzavanja konflikta, bez dugoročnog rješenja. Često postupci nisu efikasni, a konflikti se odvijaju uporedo sa pregovorima. Poseban problem predstavlja miješanje trećih strana, koje sporove vide kao mogućnost za uspostavljanje svojih spoljno političkih ciljeva.

"Slatka rijeka“, kako nosi ime još od konkvistadorskog perioda, gorkog je ukusa za dvije države. Međunarodno pravo i diplomatija moraju pomoći da se dođe do rješenja spora. Slučaj dva susjeda mora postati budući primjer za mirno rješavanje nekih današnjih i budućih sporova.