dr Nikola Banićević

Misija mira

U holu hotela Bristol i Commodore u Zapadnom Bejrutu od jutra je vladala napetost. Diplomate, vojni atašei i komandanti savezničkih vojnih jedinica razgovarali su međusobno u iščekivanju važnih gostiju. Oko 10.30 časova, 20. avgusta 1982. godine, prvi je u hotel ušao Yaser Arafat, lider PLO. Njegova mistična i prodorna pojava zasjenila je predsjednika libanske vlade Eliasa Serkisa. Prednost domaćeg terena, u duhu iskusnog diplomate i poznavaoca libanskih običaja, prepustio im je Philip Charles Habib, izaslanik predsjednika Reagana za Bliski istok. Habib je bio spreman za pregovore koji su trajali noćima, koristeći ponekad i svoj žestoki temperament uprkos lošijem zdravstvenom stanju. Kada se obratio Arafatu riječima: „Ne gubimo vrijeme na apstraktne diskusije”, jasno je bilo da će u Libanu biti uspostavljena misija multinacionalnih snaga.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

Početkom 1982. Izrael je izvršio invaziju na Liban (operacija „Mir za Galileju“) da bi protjerao PLO iz južnog Libana i Bejruta. Nakon žestokih sukoba, dogovoreno je da PLO napusti Bejrut, ali je bilo potrebno obezbijediti neutralne snage, koje će nadzirati evakuaciju i održati mir u Bejrutu. Misija je uključivala vojne snage SAD, Francuske, Italije i Velike Britanije, bez mandata UN, uz pristanak libanske vlade. Misija je imala relativan uspjeh. Izvršena je bezbjedna evakuacija 14.000 vojnika palestinske PLO. Multinacionalne snage privremeno su obezbijedile mir, djelujući kao „neutralni posrednici“ između izraelskih snaga, libanskih frakcija i PLO. Habib je kroz ovu misiju pokazao da je moguće pregovarati i postići barem djelimično rješenje u kompleksnoj zoni sukoba. Najveći poraz misije leži u činjenici da nisu spriječili masakr u Sabri i Šatili, kada su falangisti ušli u palestinske logore i izvršili masakr stotina civila. Misija je često bila loše koordinisana i ograničenog mandata, a u posljednjem periodu gubila je povjerenje triju strana u sukobu.

Lideri EU pokušavaju da uzmu značajnije učešće u ratu u Ukrajini. Međutim, česti međusobni susreti, kao i sastanci sa predsjednikom Zelenskim, samo ostaju na nivou planova, koji do sada nisu doživjeli konkretnu realizaciju. Na ovaj način EU ne jača svoju poziciju, već pokazuje manjak diplomatske i vojne sposobnosti da dogovoreno konkretizuje na terenu. Ovo je slučaj i sa novim planom raspoređivanja mirovnih snaga u Ukrajini. SAD još nemaju zvaničan stav po ovom pitanju. U njihovom fokusu je pritisak na države EU da smanje zavisnost od ruske nafte. Nema ni zvaničnog stava NR Kine. Sa druge strane, ruski predsjednik ima jasan stav prema ideju evropskih lidera. Prisustvo multinacionalnih snaga jednako je prisustvu NATO snaga i smatraće se legitimnim metama ruske vojske, posebno tokom trajanja rata. Lideri EU kao da lutaju prostranstvima zajedničke spoljne politike, bez jasnog kursa, sa idejama koje imaju kvalitet, ali se suočavaju sa poteškoćama već prilikom planiranja realizacije. Može se postaviti pitanje: da li EU treba saglasnost SAD ili pozitivan kineski stav za svoju namjeru? Formalno, ne ali suštinski treba, da ne bi njihova eventualna misija ostala bez autoriteta i punog mandata, kao gore pomenuta u Libanu.

Nema sumnje da postoji želja EU da se postigne mir u Ukrajini. Želja ima svoje diplomatske, vojne i ekonomske osnove. Međutim, od ideje do realizacije dug je put. Možda bi lideri EU mogli pročitati Habibijevu izjavu iz hotela Bristol i Commodore. Apstraktna rješenja moraju postati konkretna.