Nataša Novović

Dijasporo, i Bogu si teška

Kao i o raznim drugim stvarima, država Crna Gora nema pojma šta bi sa svojom dijasporom. Ili iseljenicima. Jer, ni oko toga kako se zovu nasi ljudi koji žive u inostranstvu nijesmo se još pogodili ni sa nama ni sa njima.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Bila je ovih dana javna rasprava o Nacrtu zakona o saradnji sa dijasporom - iseljenicima. Ništa novo nije pružila ni rasprava, a nije ni sam Nacrt zakona.

Da bi se o nečemu odlučivalo valjda bi se moralo znati o čemu se odlučuje. U priči o novom zakonu nema ništa od toga.

U članu 2 Nacrta zakona piše da se dijasporom - iseljenicima “smatraju crnogorski državljani i druga lica porijeklom iz Crne Gore, koji žive u inostranstvu i koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju matičnu državu ili državu porijekla i baštine je kao demokratsku“,

Kako 'doživljaj' može da bude kriterijum da neko sebe doživljava ovako ili onako i da zakon to uzima u obzir? I, prije svega, ko, kako i na osnovu kojih parametara utvrđuje kako se neko osjeća?

Definicija obavezuje iseljenike da Crnu Goru doživljavaju kao demokratsku.Gube li oni svoj status, ako država Crna Gora, nedaobog, postane nedemokratska, pa oni prestanu da je tako doživljavaju?

Da se ne lažemo: Crna Gora ljude koje je, uglavnom svojim raznim politikama, išćerala iz zemlje, doživljava najčešće kao neke čudesne izvore novca koji će nekom svom ugaženom kraju iz kojega su pobjegli, donijeti neke novce i, kao čarobnim štapićem, stvoriti uslove da oni koji su ostali dobiju posao i mrvu osnovnih uslova za život. Kako se na birokratski jezik prevodi izreka - ljubav za ljubav, sir za pare.

Otpilike na taj način bi se morala definisati politika koju država treba da ima prema ljudima koji su stekli svoj novac i raspoloženi su da ga ulože u svoj kraj.

To nema veze da deviznim prilivom ove zemlje koji je značajan jer iseljenici šalju novce svojima kući da bi preživjeli.

Ko god je imao posla sa odnosom državnih institucija prema iseljenicima zna da tim ljudima, kada su pokušali da nešto organizuju u svojoj zemlji, nepodnošljivo često nije omogućen ni elementarno dostojanstven prijem. Najčešće dobiju razgovor sa pomoćnikom lijevog pomoćnika u nekom od ministarstava, A i njega čekaju dok se ne udostoji da porazgovara sa njima. Pripremljen projekat na osnovu kojeg bi i jedni i drugi imali koristi - ni u primisli.

Možda se nešto promijenilo osnivanjem ministarstva za dijasporu, ali se o tome još ništa pouzdano ne zna.
Sa druge strane postoji nezajaživa potreba iseljenika da utiču na politiku u zemlji u kojoj će oni, možda, biti sahranjeni. U kojoj ni njihovadjeca, ni njihovi unuci nikada neće živjeti.

Ako nekome o cijeni mlijeka, zbog poreza koji će njegova vlada odrediti, odlučuje njemački premijer Fridrih Merc - što bi taj isti odlučivao o ishodu izbora u Crnoj Gori, odnosno o tome koliki će biti porez u domovini i koliko će mlijeko za đecu plaćati oni koji su ostali?

Svi znaju za avione i kamione pune ljudi koji u vrijeme svakih istorijskih izbora pristižu u Crnu Goru. A ovdje su svi istorijisi. Partija plati, vidi se familija, zaokruži se šta treba i to je to. Znamo koliko opterećuje međunacionalne odnose u Crnoj Gori.

U svemu značajnu ulogu ima činjenica što Ustav definiše da, kako bi ima pravo glasa, građanin Crne Gore u njoj mora da ima prebivalište. Avaj, hiljade i hiljade ljudi su decenijama po svijetu, ali nijesu ispunil zakonsku obavezu da svoje prebivalište odjave.

I tako, eto nam biračkog spiska značajno punijeg od broja punoljetnih građana. Ko se pravi da ne zna neka zimi prošeta crnogorskim, naročito sjevernim selima i varošima.

Ima tu još strana. Ljudi koji su otišli u inostranstvo najčešće nijesu od onih koji će svoju čokoladu da jedu iza ćoška i da ni sa kim ne podijele. Darežljivi su često - da bi se pohvalili ili da bi podijelili djelić svog teško postignutog uspjeha - manje je važno.

Važnije se što se na svakom koračiću Crne Gore može naići na one koji misle da se moraju 'odrati' gastarbajteri. Nepogrešivo ih prepozna svaki moler ili pijačni prodavac i u trenu prilagodi cjenovnu politiku. Što ne samo da nije pošteno, nego je i glupo. Neko ko se prilagodio svijetu, mnogo širem od Crne Gore, svakako će to prepoznati. I otići drugdje.

Glede visoke politike - da bi postojala moralo bi da se zna o čemu se zapravo govori. Statistika u Crnoj Gori uporno neće da prebroji koliko iseljenika imamo i đe su. To bi morao da bude prvi korak. A mi još bauljamo.