dr Nikola Banićević

Dani na Bosforu

Nekoliko sati prije nego što će se u 19 časova upaliti crvena lampica na kameri u Ovalnoj sobi, predsjednik Kenedi imao je sastanke sa predstavnicima administracije zaduženim za pitanja bezbjednosti. Iako je tog 25. jula 1961. godine imao prijem i sastanak sa premijerom Nigerije, njegove misli bile su usmjerene prema Berlinskoj krizi i pitanju šta saopštiti američkim građanima.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

U Ovalnom kabinetu vladala je napeta atmosfera. Vojni vrh predlagao je napad na SSSR, upotrebom atomskih i hidrogenskih bombi. Većina prisutnih bila je protiv tog plana. Predsjednik Kenedi je prekinuo raspravu izrazivši neslaganje sa tom idejom. Dok je odlazio hodnikom, državnom sekretaru Rasku rekao je: „I mi sebe nazivamo ljudskom rasom.“

Kenedijeva ideja da rat ne treba da bude opcija mora da bude podsjetnik svim stranama koje učestvuju u mirovnim pregovorima.

Dolmabahče palata u Istanbulu biće lokacija na kojoj će se odlučivati o postizanju mira u ratu u Ukrajini. Pregovori će se odvijati bez prisustva ključnih lidera. Predsjednici Ruske Federacije i Ukrajine neće biti gosti ove palate. Razgovorima će prisustvovati visoki predstavnici američke administracije kao posrednici. Svijet očekuje odgovor na pitanje: da li će topli majski dani na obali Bosfora dovesti do otopljavanja zamrznutih odnosa između dva ratna aktera?

Može se govoriti o više puteva kojima pregovori mogu krenuti, kao i o mogućim ishodima. Prvi je da oni posluže kao platforma za uspostavljanje kratkotrajnog primirja na frontu. Takav scenario odgovarao bi objema stranama. Međutim, oročeno primirje nije garant trajnog zaustavljanja neprijateljstava, što bi ipak trebao biti jedan od ciljeva ovih mirovnih pregovora. Strane bi ga mogle iskoristiti za pregrupisavanje snaga i pokretanje novih vojnih akcija. Drugi scenario jeste da se uspostavljeno primirje poštuje, a vrijeme iskoristi za postizanje početnih pregovaračkih pozicija prihvatljivih objema stranama. Cilj bi trebalo da bude da primirje preraste u trajan mir. Treća mogućnost jeste da zaključen mir dovede do okončanja rata. Konačno, postoji i opcija da pregovori započnu, ali da budu obustavljeni zbog nepoštovanja postignutog primirja, pa čak i da se prekinu odmah nakon prvog sastanka.

Treba razmotriti trenutne pregovaračke pozicije. Ukrajina će tražiti prekid agresije na svojoj teritoriji i povlačenje ruskih snaga sa okupiranih područja. Njenu snagu u pregovorima čini međunarodno pravo i poredak, koji jasno definišu državnost i suverenost koji su narušeni kroz čin agresije. Jasno je da Ukrajina ima podršku EU i drugih država u svojim težnjama i stavovima.

Ruska strana u pregovore ulazi sa činjeničnim stanjem na terenu, zauzeti su dijelovi ukrajinske teritorije i teško je zamisliti da bi se ruska strana njih odrekla, imajući u vidu sredstva u ljudstvu i tehnici uložena u njihovo osvajanje.

Važan faktor predstavlja i posredovanje SAD. Nema jasno definisanog stava američke administracije. On varira od razmjene teritorija, označavanja novih granica duž linije fronta, do upitnog vraćanja suvereniteta nad Krimom Ukrajini. Ako bi ishod pregovora podrazumijevao ustupanje osvojenih ukrajinskih teritorija Ruskoj Federaciji, dovedeni bi bili u pitanje osnovni međunarodni principi suverenosti i teritorijalnog integriteta. Gotovo da bi bilo poručeno da se, u nekim drugim slučajevima, upotrebom sile mogu zauzimati suverene teritorije drugih država. Biće teško rasplesti ovaj gordijevski čvor.

U svom govoru 10. juna 1963. godine pod nazivom „Govor o miru“ na Američkom univerzitetu u Vašingtonu, predsjednik Kenedi je rekao:

„Čovječanstvo mora staviti tačku na rat, ili će rat staviti tačku na čovječanstvo.”

Što prije, na ovaj rat treba staviti kenedijevsku tačku. Važno je jedino postići pravedan mir, koji će biti trajan, i svjedočanstvo da čovječanstvo može živjeti u miru.