doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - Pepeo i dijamant

Baziran na kontroverznom romanu Jeržija Andžejevskog, Vajdin film prati radnju poslednjeg dana Drugog svjetskog rata. Neprijatelj se predao, ali pobjednici nisu baš sigurni šta su dobili? Komunisti i nacionalisti već slute da se njihov krhki savez, sklopljen u ratu, polako raspada. U prvoj sceni filma Pepeo i dijamant, Maček i njegov kompanjon na proplanku odmaraju kao da su došli na piknik u dvorištu crkve. Djevojčica na zatvorena vrata crkve, pored male ikone Bogorodice stavlja buket cvijeća.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Kraj je rata i sve djeluje opušteno na varljivom proljećnom suncu. Ali, tu mirnoću i prividnu opuštenost prekida dolazak vojnog džipa i vatreni nemilosrdni obračun. Maček munjevitom brzinom, kao prekaljeni borac, bez razmišljanja i reklo bi se bez trunke savjesti na tim vratima upucava jedanog od njih.

Vajdin film je sav prožet tragičnim osjećanjem vremena i željom da se konačno izvrši suočenje sa stvarnošću. Banket u hotelu je mjesto gdje su se okupili i revolucionari i kontra-revolucionari, a sekretar Šćuka je Mačekova meta. Maček - bolan simbol ratom uništene mladosti, pripadnik jedne od tih grupa, na izgled nemilosrdni ubica, odjednom shvata da svako dalje obračunavanje gubi smisao i zato odbija da izvrši atentat na partijskog funkcionera.

Vajdine kamere hvataju osjećanja izgubljenosti i uvjerenje da ova pobjeda ne donosi budućnost. To je poraz, ali ne onaj politički i ideološki već njegov intimni. Zato se ovaj mladi čovjek osjeća prevarenim. Mladost mu je zaustavljena. Ipak pristaje da izvrši atentat na Šćuku, ali samo da bi dokrajčio i svoju ličnu tragediju.

I zato reditelj čini veliki stvaralački napor dok u samom Mačeku njegovu sopstvenu smrt ne pretvori u život pun iskrenosti i čežnje za ljudskom toplinom.

Scena u hotelu povodom proslave onih koji su dobili rat Maček pred konobaricom izvodi ples sa čašama ne želeći da ispija rakiju iz hotelskih čaša, vadi svoju otučenu, limenu čašu, kao one iz ratnih vremena i iz nje pije. Uspijeva da na prvi pogled šarmira konobaricu Kristinu — (Eva Krianovska) iako je u hotelu došao potpuno drugim povodom. Tu ovaj mladić na pravi , konkrertni način otkriva svoj mladi ali i izgubljeni život.

Maček tako doživljava jednu od najdramatičnijih ljubavi u savremenom filmu, kao da je prva i poslednja, i više — čovjekova težnja da ga bar ta ljubav nadživi. Medutim, ovo je prva mirna noć za koju on zna u cijelom svom životu odrasle osobe i želi da otkrije mogućnosti koje život pruža, zaljubio se i ugrozo svoju misiju. Sve gubi svoje racionalne granice pa se u toj beskrajnoj tami javljaju poetska svijetla fascinantnog dejstva — naopačke nađeno raspeće u ruševinama crkve u koju se Maček i djevojka sklanjaju, prekrasni bijeli konj u dvorištu hotela gdje se mladić sprema za atentat.

Kada odstranimo pepeo koji se slaže na spaljene iluzije i obezvrijeđene ideale, shvatamo koliko je vrijeme surovo i kako ustvari živimo u okrilju smrti. Vajda je uvijek i u svakom trenutku na strani čovjeka i zato ga i izjednačava simbolički sa dijamantom, koji može nestati, ali se i naći tamo gdje se najmanje nadamo. Maček je inkarnacija izgubljene mladosti.

Najlakše je za njega utvrditi da je bandit, ubica i kontrarevolucionar — ali se treba i upitati da li je on imao mogućnost izbora.

Nije slučajno što u tom kovitlacu beznađa nalazimo i trenutke nježnosti između ovog neobičnog antiheroja, koga je Zbignjev Cibulski ispunio tragičnim osjećanjem života i vremena. Dok Maček te noći u hotelskoj sobi čisti pištolj na njegovo prijatno iznenađenjenje u hotelsku sobu dolazi mu Kristina. Napolju pada kiša, društvo slavi, on i Kristina u zanosnom plesu. Dvoje zaljubljenih istračavaju po kiši i odolaze u razrušenu crkvu. U ovoj dijaloškoj sceni izuzetno simboličko-inpresivnoj sa velikim Isusovim raspećem naopako okrenutim u središtu kadra, a dvoje aktera na ivici kadra Vajda je želio da akcentuje upravo tu njihovu izopačenu, izgubljnu mladost u ratu, krvi i ubijanju i poremećeni sistem vrijednosti. Maček je u toj sceni priznao Kristini da je ona za njega parvi dijamant.

I upravo u ovoj sceni dok ga ljubav lomi mladić proživljava napad savjesti i neku vrstu kajanja, odlučuje da ne izvrži atentat, ali samo za kratko, jer ga njegov drug Andrej iz pokreta u nekom zapuštenom klozetu nanovo nagovara i ubjeđuje.

Sav taj ambijent Vajda doživljava kao traumatizovanu stvarnost i život se čini nepodnošljivim, kao tkanija beznađa. Ovo je film revolta koji traži čast za ljudski život.

U cijelom filmu Vajda koristi gornji duboki rakurs, dajući istu težinu različitim likovima i suprotstavljenim političkim stranama. Ali pravi uspjeh je Vajdino otkriće poljskog glumca Zbignjeva Cibulskog za ulogu Mačeka.

Iako nosi naočare Maček šarmantnim nastupom neodoljivo podsjeća, fizionomijom, ponašanjem, frzurom , na “buntovnika bez razloga”. Evropski Džems Din. Zbignjev Cibulski je ovu ulog odigrao briljantno i na taj način na sebe skrenuo veliku pažnju ne samo evropske kinematografije. Sjana crno-bijela fotografija, uravnotežena i pregledna, postavka kamere, kompozicija kadra sa dubinskom oštrinom sa nekoliko planova unutar kadra, riječju izuzetna režija. Dijaloška scena u kojoj Maček na šanku pali čaše sa rakijama koje stoje u prvom planu a u drugom planu vodi dijalog sa svojim kompanonjom o životnim stvarima i o njihovom kontra-revolucionarnom djelovanju, sve djeluje krajnje realistički, a opet konpnovano umjetničkom fotografijom. Maček je bio simbol generacije, koja je gledala film mimo političkih etiketa. U oproštajnoj sceni Mačeka i Kristine, ona odlazi a on gleda za njom iz drugog plana u kadar ulazi prelijepi bijeli konj, staje pored njega.

Maček ga pomiluje i odlazi niz tamnu ulicu bez žurbe, prateći partijskog sekretara Šćuku, staje ispred i ispaljuje nekoliko hitaca u njega. Smrtno pogođeni Šćuka pada u naručje ubice (!) da bi ovaj u njegovim očima vidio i svoj smiraj. Maček baca pištolj i bježi kroz okolne ruševine, iznenađenja grupica vojnika pokušava da ga zaustavi. Pucaju u njega, i u nekom drvorištu sa puno bijelih čaršava gdje ta bjelina predstavlja bijedu, Maček nastavlja da bježi pored razrušenih zidina dolazi do smetlišta, a na nebu jato gavranova zloslutno čeka svoju priliku. Ples smrti, ropće bolno, posrće kroz polje smrtno ranjen, sigurno je jedan od najjačih često citiranih filmskih finala u istoriji filma. Jezivo stenje i grči se u duševnom i fizičkom bolu, pun predsmrtne srdžbe. Vjerovatno je sada kada mu se život gasi uvidio i svoju kobnu životnu grešku i uzaludnost takvog načina života. Mladić se u bolu uvija kao prut na vjetru, a okolo prašina, prljavština, smetlište, i na njemu izgubljeni dijamant.

(Autor je filmski i TV reditelj)