Vlatko Simunović

Evropa na tenku

Čitam o povlačenju ukrajinskih trupa iz ruske regije Kursk. Poslije gledam kako sitnim dronovima Ukrajinci po stepama ganjaju ruske vojnike. Igra mačke i miša. Jedan soldat kruži oko drveta pokušavajući da se zakloni. Dugo. Cijelih deset minuta operater se zabavlja umarajući ga. Na kraju vojnik klekne. Gleda u nebo. Gleda dovoljno dugo da i on i taj što ga gleda razumiju da se gore nema što vidjeti.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

I to je kraj. Poruka: Došao je da ubija. Ubijen je.

Ni Rusi Ukrajincima ne ostaju dužni. I njihova “kinematografija” kao žanr njeguje sadistička iživiljavanja dronova nad čovjekom. To su stotine video zapisa.

Kad ne bude rata i vojnici se vrate doma, to što su naučili u stepama dobiće komercijalnu vrijednost. Stvorenje dovoljno manito da mu sve što je ljudsko ne bude strano, moći će da na dark netu angažuje ludog operatera a taj će dron da “pušća” na svakog ljutog dušmanina što ga naručitelj izabere.

Tako to završava. Otkada ljudi jedni druge ubijaju, rat tako završava. Ratovi svijet trajno promijene. Rat ne mijenja samo instrumente ratovanja. Rat mijenja kulturu.

Tenkovi mogu ostaviti dubok trag u kulturi. Kad se ispostavi da ne mogu inženjeri i generali smislile nešto novo. Tako su smislili dronove.

KOMŠILUK

Uz vijesti sa Istoka stižu i vijesti o vojnim savezima u našem komšiluku.

Ekipa je otvorila je trku u naoružanju. Tako nazivaju to gomilanje željeza koje će s ratom ili bez rata jednom završiti u pećima gdje pretapaju otpad. Sadam Huseinove kolone tenkova u pijesku, ruska kolona duga 70 kilometara pred vratima Kijeva, gvožđurija jugoslovenske vojske koja je na zapovijest generala podigla da ruši gradove i sela...Svi ti instrumenti prinude završavali su u istom kotlu sa zarđalim šerpama i poklopcima, šinama, željeznim profilima, šasijama putničkih automobila, bicikletama. Sudbina željeza!

Sve se topi. I kašika koja je hranila i kupola tenka.

Da ne dužim. Čitam da Hrvatska. Albanija i Kosovo imaju vojni sporazum. Čitam i uskoro vojni savez Srbije i Mađarske. Vučić i Orban u pregovorima.

To se žutilo na stotinu nastoji učiniti vjerodostojnim. Vijesti o novim vojnim savezima poklopile su se s početkom proljeća. Žao mi je svih kojima su važne. Đavolske su to budalaštine.

Čovjeku na put može svašta da sleti. To već znamo svi mi koje su školi učili kako je rat nastavak politike drugim sredstvima.
Od odlaska u vojsku do danas ne uspijevam razumjeti kao patnja može da oplemeni život. I sad kao sijed i ravnodušan magarac svjedočim kako frustrirani mužjaci odlazak u vojsku tretiraju su kao zdrav dio života. Milo mi je Crna Gora, gdje je praksa praksu obožavanja “oružanih snaga” element nacionalnog foklora, drži po strani od gicanja uz naše granice.
Niko od naših zvaničnika ne prima na taj štos. I milo mi je.

Nego da se vratim topovima i tenkovima.

Da povežem stvari inspirisao me Alen Jaredić. Pauza na poslu. Sjedimo nas dvojica. On puši. Ja to sebi u ovom životu više ne smijem dozvoliti.

Aki priča kako mi danas sebe i svoju djecu lažemo dokazujući da je nekada bilo bolje. Kaže: Nije bilo dobro. Rijetki su bili dobri.
Dokazuje mi. Zna stotinu načina da te ubijedi.

Poslije se penjem na sprat iznad. Pišem svoju nedjeljnu priču. U prolazu neko pominje Bregovića. Prvi Bosanac koji s boljševicima dijeli sve osim njihovog prezira prema novcu.

Jedna njegova stvar aktuelizovana je na marginama debate o upotrebi zvučnog topa na protestima u Beogradu. Top. U kolekciji pastirskog roka ta pjesma uživa poseban ugled. Godina je 1982. Dugo je bila prva na jugoslovenskim top listama. Priča je narodna. Đuvegija prijeti mladoj da će je ubiti ako s drugim bude stala. Obećava da će sebi da kupi top. Zna da će kad to trguje biti njen. Prava sitnica. Taj top. U trećoj strofi, đuvegija kupuje sebi tenk. Provozati će na njemu svoju malu...Pominje se tu i nebo. Nebo za sne. Milina.

Ima tu nekakvog “mesa” ali nemam ideju kako da završim svoju priču,pa kroz glavu motam inicijalnu Alenovu priču. Rijetki dobri, rijetki dobri. Ide i top, tenk, tenk, top.

GUDELJ

Kao udar groma tresne me uspomena na Petra Gudelja. Jedan o rijetkih koji je bio dobar. Pjesnik.
On je 1987. godine napisao knjigu pjesama Evropa na tenku. Štampana je kod nekog nezavisnog izdavača. Kupio sam je u titogradskoj knjižari Kultura. Lutali smo kroz grad čekajući koncert Bijelog dugmeta. Ta knjiga je bila najjeftinija u knjižari. Kupio sam sebi jednu.

Čitao sam je kasnije. Mnogo kasnije. Prekasno. I mislim da osim rata ništa drugo nijesmo bili kadri smilimo svi mi koji smo Bregovića i sebe tretirali kao progresivnu ekipu.

Progresivni su bili Slovenci. Progresivan je bio Petar Gudelj. Pjesnik i prorok.
Evropa kakva kakve danas jeste. Evropa sa svim narogušenim i ratobornim pajacima rasutim od Tirane do Helsinskija, od Vladimira Putina do Kira Stramera. Raskalašna i načeta rđom Evopa. Svi njeni pohotni vilenjaci Hijeronimusa Boša. Evropa koja jaše na kupoli tenka. To je mogao da skonta samo genij ilirskog svijeta. Gudelj!

Evo nama jedne pjesme iz te knjige koja bi trebala biti čuđenje svijetu a postala je istina Evrope na tenku.

Po gruboj, ali općeprihvaćenoj podjeli,
tenkovi se dijele na svoje i tuđe.
Naš: rasni, rodoljubivi, naoružan topom i topuzom.
Tulumina, suha drenovina, orati bi mogo.
Priprost i neporočan, puca s pradjedovskoga ognjišta.
Ako zatreba, kad zatreba: spermu i krv.
Bdi nad tobom od kolijevke do groba.
Tenk-otac: strog ali pravičan.
Njegova desnica-gvozdenica miluje i kara.
Podstrek i podrška: uvijek ti na potiljku
njegov top.
Zimi te grije njegova vatrena moć.
Ljeti u šumi topovskih cijevi nalaziš hlad.
Skreneš li s puta, vrati te na pravi put.
Mrava ne bi zgazio, čovjeka bi.
Četrdeset dana po ukopu, ne slazi s tvoga
groba:
da ne uskrsneš i ne razvališ grob.
Da ne pobuniš mrtve.
Za to vrijeme plače, na dekung pušta ulje.

UROŠ

Ne sjećam se nikog ko je u Crnoj Gori od kamena krao zemlju u brdima a da su mu u gradu podigli spomenik. U bronzanim odlivcima završavali su muškarci koji su domovinu odbranili komandujući vodovima, četama, divizijama, armijama. Muškarci koji su naše gradove sigli na konjima i tenkovima.

Prije dvadesetak bronzu u Baru je dobio je Uroš Tošković. Ne tu predstava jurodivog Toškovića. Što to znači?Nemam je mrtva? Ne volim...On je bio jedan od dobrih i rijetkih koji je mogao razumjeli koliko su teški tenkovi. Kupio je sebi tuš i pero. Čitav jedan ciklus s početka osamdesetih refereira na zlo i ludilo koje je u jeziku oblikovao Petar Gudelj. Na sječiva i tenkove. Na ptice koje će stići poslije tenkova.

Da se mene pitalo “pakovao” bih ga u besprijekorno građansko odijelo.

Ostavio je dovoljno duboke tragove. Neće ih poravnati tenkovima.