Nataša Novović

Crveno i plavo državljanstvo

Postoje u Crnoj Gori razne magične riječi. Pomoću njih temperatura u društvu se penje kao da je stigao neki strašni grip, sve ostalo staje, po pet dana se ne zna đe se ko nalazi. Samo se kaže 'nacija', vjera', 'crkva', 'jezik' i tome slično i ode sve do đavola. Mnogo manje poetična od pomenutih, ali među riječima koje varniče nalazi se i 'državljanstvo'.

Пише: Nataša Novović Види све колумне

Svako malo se zametne kavga oko toga ko ima, a ko nema pravo na crnogorsko državljanstvo, je li neko i ko je diskriminisan i hoće li se tu šta mijenjati.

“Svako ima pravo na državljanstvo. Niko ne smije biti proizvoljno lišen svog državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo da promijeni svoje državljanstvo“, piše u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Državljanstvo se nekad opisuje kao “pravo da se imaju prava“. Riječ je, kažu knjige, o “legalnoj vezi pojedinca sa državom“ koja pruža ljudima ne samo osjećaj identiteta, već im daje i pravo na zaštitu od strane države i na mnoga druga građanska i politička prava.

Kod nas, kao i obično, zapinje kod političkih prava. Niko se ne uzbuđuje previše oko ljudi, kojih nema malo, a nemaju “pravo da imaju prava“ već kubure sa dokumentima i raznim administrativnim problemima iako decenijama žive, rade i ne mrdaju iz Crne Gore. Glavna stvar je veza između državljanstva i biračkog prava. A kad se stigne do politike, kod nas sve može. Tako su potencijalne izmjene Zakona o državljanstvu postale - dežurna tema. Vlast je poteže s vremena na vrijeme, uz argumentaciju da je važeći zakon pretjerano restriktivan.

Nedavno je predsjednik Demokratske natodne partije Milan Knežević predložio da se ugledamo na Turke. Smatra da bi za nas bio dobar model „plave karte” koji podrazumeva da svi građani Turske koji ne žive u matičnoj državi imaju ista prava i obaveze kao državljani te zemlje izuzev prava glasa. Knežević takođe kaže da izmjene zakona o državljanstvu ne nameće kao nužnost, ali da treba da se pokrene dijalog i da imamo vremenske okvire”.

Očekivano, opozicija priču o državljanstvu, doživljava kao "prst u oko". Odmah kreće lelekanje za državom. Uvajanje predloženog zakona devastiralo bi pravni i politički poredak u Crnoj Gori i otvorilo vrata za „promjenu etničke i političke strukture države“, kažu.

Eksperti su upozorili na opasnost da će stotine hiljada ljudi, uglavnom iz Srbije, dobiti crnogorsko državljanstvo i pravo glasa na referendumu, što bi moglo dovesti do „brisanja Crne Gore sa političke karte“ i njenog „potpunog podređivanja Srbiji“.

Za izmjene Zakona o državljanstvu potrebna je prosta većina. Ali, DPS kaže da će se, ukoliko 41 poslanik podigne ruku da Zakon bude iznijenjen, zaratiti.
Da, postoji i najnoviji izum. Sa te strane političke scene stigao je i zahtjev da treba potpisati "sporazum kojim bi se riješila duboka politička i institucionalna kriza kojoj mjesecima svjedočimo, a sve u cilju trajne zaštite ustavnog sistema i pravnog poretka". Sporazumom bi se, kažu, garantovalo da bez postizanja konsenzusa neće biti predlagana rješenja koja dijele javnost, poput izmjena Ustava i Zakona o crnogorskom državljanstvu. Pa će, ako vlast to ispuni, moći da se priča o rješavanju problema nastalog jer je sutkinja Ustavnog suda otišla u penziju. Baba za dedu, deda za repu…

Kao zanimljivost se može posmatrati činjenica da je Bošnjačka stranka odlučila da doživljaje oko državljanstva, što bi se reklo, iskulira. Kažu da bi u u zakonske izmjene trebalo ići tek nakon sveobuhvatne analize i širokog konsenzusa svih političkih aktera. Svi znamo koliko ljudi koje kaže da zastupa Bošnjačka stranka živi u inostranstvu i koliko su oni zainteresovani za to da njihova djeca imaju crnogorsko državljanstvo. Ali, vraga. Politika je to.

Vezivanje državljanstva za biračko pravo odavno dovodi do problema kad stigne dan izbora. I to traje. Samo je pomalo tužno i smiješno kad se opozicija koja je vladala 30 godina i izmislila izborni turizam bori protiv izbornog turizma. Nije da ne treba, ali možda treba još mrvica vremena da bar malo zaboravimo sve avione, kombije i kamione kojima je, od izbora do izbora, svaki put i sve intenzivnije razvijana ta vrsta turističke ponude koja je sadašnjoj opoziciji donosila izborne pobjede.

Usput, kad predsjednik DPS-a Danijel Živković preda policiji spisak sa 2.300 imena onih za koje u toj stranci sumnjaju da ostvaruju biračko pravo u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori, nekako se samo postavi pitanje: a đe je tu Bosna i Hercegovina, đe Hrvatska, za Luksemburg i Dansku da se ne pita.

Negdje u međuvremenu i premijer Milojko Spajić je imao ideju. Može se kaže, zakonom regulisati da potencijalni novi državljani, da bi dobili pravo glasa, treba da žive u Crnoj Gori 10 godina i ostalo što uz to ide. Samo što ne može. Jer nije po Ustavu.

Dakle, cijelu stvar možda zaista treba ostaviti za neka bolja vremena. Do tada, barem kada je o biračkom pravu riječ, bilo bi dovoljno da se primijeni Ustav. U odjeljku “Politička prava i slobode“, član 45 jednostavno piše “Pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori“.

I tu bi, da je ovo ozbiljna država, bio početak i kraj priče. Samo što Zakon o prebivalištu nije tako atraktivna priča kao Zakon o državljanstvu. Nema ko ni da ga spomene, a kamoli sprovede.

Ma kakve zakone da donesemo ako ih ne primjenjujemo - nema smisla. Bez zakona nema države. A valjda niko ne želi državu bez smisla.