Vlatko Simunović

Pravda za Ljubišu Mrdaka

Pravda zavisi od funkcionalnosti sistema. Ljubiša Mrdak je mrtav. Bio je zaštitar. Pljačkašima nije dozvolio da se dokopaju novca. Pljačkaši su identifikovani i uhapšeni. Tri i po godine proveli su iza rešetaka. Suđeno im je. Od onomad su na slobodi. Što treba dokazivati?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Priča koja slijedi nije priča o ljudima. Nije ni priča o sudskoj presudi. Na nju do pravosnažnosti presude niko nema pravo. Ovo je priča o ideji pravde i društvu. Supruga Ljubiše Mrdaka ilustrovala je suštinu. Ubili su njenog čovjeka i pravdu. Tako je rečeno.

OBLIKOVANJE PRAVDE

U Crnoj Gori postoji snažna tradicija vjere u pravdu. Hiljadu je razloga. I ni jedan nije jedan od onih zbog kojih se ona danas kreće u začaranom krugu kvadrature kruga. U njoj je pravda bila dužnost. Sva njena politika bila je pravda kao prirodni zakon. Ljudi su u njoj imali ključnu ulogu. Uz svu našu skromnost, čovjek je u njoj bio cilj a ne sredstvo. Tako su nas učili.

Ljudi oblikuju zakone i institucije koje omogućavaju ili ometaju postizanje pravde. Čovjek instinktivno prepoznaje pravdu kao temeljnu vrijednost koja pomaže održavanju reda i ravnoteže u svijetu kojim je okružen. Od praskozorja svijeta koji nam je poznat, konstanta ljudskog bića je urođeni osjećaj prepoznavanje toga što je “pravilno” i toga što je “pogrešno”. U ranom uzrastu djeca mogu pokazivati znakove pravednosti. Ne vole ako vide da neko drugi nije pošteno tretiran. Antopolozi nagađaju da taj instinkt proizilazi iz evolucije. Zajednice koje su se držale principa pravičnosti i saradnje bile su stabilnije. Što se u Crnoj Gori dogodilo s ljudima i institucijama?

PROŠLO VRIJEME

Slijedeći vjeru naših đedova naši očevi vjerovali su u pravdu. Ta je vjera bila duboko povezana s moralnim uvjerenjima koja su usvajali kroz vaspitanje i učenje. Vjerovali su u ideju pravde jer pravda predstavljala osnovu za stvaranje ravnoteže i jednakih mogućnosti. Pravda je bila osjećaj sigurnosti i stabilnosti. Vjerovali su da će biti tretirani po zaslugama bez obzira na svoju poziciju u društvu. Mislim da je njihova vjera bila uzaludna.
Za izražavanje prošlosti postoje četiri glagolska vremena. Primjećujete da u prethodnom pasusu koristim perfekat. Složen i ličan. Označava zbivanje koje se u cjelosti desilo u prošlosti.

I mi smo vjerovali. Pravda je prirodni zakon. Pravda je dužnost svakog čovjeka. Do jedne ure...
Vjerujete li da je kao takva danas moguća? Ne pravda kao fraza. Pravda kao postojan oblik identiteta?
Vjera u pravdu proizlazi iz ljudske želje da kontrolišu svoje živote i svoje okruženje. Pravda je viša sila ili princip koji bitno redukuje osjećaj bespomoćnosti što ga imamo u suočavanju s nepravdom.

Obrazovanje, mediji, pravosudni sistem, religija, podučavali su nas važnosti pravde. I mi smo vjerovali da se pravda može oblikovati kroz institucije. Vjerovali smo da institucije funkcionišu. Samo postojanje policije, tužilaštva, suda motivisalo je ljude da vjeruju da je pravičnost moguća. Vjerovali smo da se “loše” stvari mogu ispraviti kroz sistem.

Vjera u pravdu nije bila samo lično uvjerenje. Bila je društvena potreba. Pružala je smisao, stabilnost i nadu za bolji svijet.
Vjerujemo li poslije prvostepene presude osumnjičenima za plačku i ubistvo Ljubiše Mrdaka da su ljudi koji oblikuju pravdu i institucije pravične?

SIGURNOST I PRAVDA

Nekoliko dana poslije stradanja Ljubiše Mrdaka pred sudom, vjerujemo li da bi ljudi kojima su povjereni nečija imovina ili opšte pravo na slobodan život, imovinu i slobodu trebali čuvati po cijenu života?

Ko garantuje sigurnost i pravdu, tužiocima koji procesuiraju siledžije, kamataše, narko dilere, falsifikatore, policajcima i sudijama, svakom muškarcu ili ženi koji se usudi na zaustavi nekakav pir nasilnika na ulici, u komšiluku, na tribinama?

Ja i ti čitaoče i svi ti naši preci, očevi, majke, susjedi, učitelji, heroji koji su nam formirali osjećaj što je ispravno a što nije ispravno!
Što je od svega toga u nama današnjim ostalo? Pravda kao prirodni zakon ili zaklana pravda? Nema trećeg puta.