Lidija Glišić

OSVRT

Usudimo se da pišemo pisma

Nekada davno, kada se vrijeme još uvek moglo usporiti čekanjem, kada su rituali još uvijek pokazivali sitne znake postojanja, kada je čovek imao strpljenja da pročita više od 280 karaktera tvita a da mu oko nevjerno ne pobjegne dalje, pisala su se pisma na papiru, rukom i mastilom.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Početi priču o papirnim pismima kao bajkom, proističe iz saznanja da je generacijama unazad prošlost bez digitalnih sprava nezamisliva i nesaglediva. Brzinu današnjice usporavaju duge rečenice.

Zato se danas uglavnom koriste skraćenice i znakovi, skoro kao na početku čovjekovog opismenjavanja piktografskim pismom. Nove tehnologije su donijele nov način komunikacije, koji je posebno oskrnavio pisanu korespondenciju.

Zamolila sam dijete da rečenicu iz čuvenog pisma Džejmsa Džojsa svojoj ženi Nori prilagodi tom njihovom skraćenom izražavanju: “Molim te, piši mi, hoćeš li? Vjeruj mi, draga moja Nora, veoma te poštujem ali želim više od tvojih milovanja. Opet si me ostavila da sumnjam i patim.” Kao intervenciju dobila sam skraćenu samo prvu riječ prevedenu na engleski “pls” (please), sve drugo je ostalo isto.

To znači da ovako slojevit jezik pisma teško možemo svesti na bezlične skraćenice koje se pozajmljuju po pravilu iz engleskog jezika. Zato se ta “skraćenička komunikacija” i ne može smatrati jezikom, već nemuštim prenošenjem kratkih informacija, daleko od složenih oblika komunikacije.

Pisma su oduvijek imala i svoju strukturu, uobičajeni početak i kraj. A kako su se, naročito ljubavna pisma, završavala sa npr. “ljubim te i grlim”, to se danas skraćeno piše XOXO (hugs and kisses).

Vrlo česta formalna konstrukcija korišćena u pismima umjesto hvala je “jako ste ljubazni”, koju sada zamenjuje bezlično Y2K (you’re too kind).

Pisma u književnosti

Pisanje pisama prešlo je dug put prije nego što se pretvorilo u svoju današnju suprotnost. Od načina za prenošenje jednostavnih poruka, vremenom je postalo epistolarna književna forma.

Uvijek sam voljela da čitam pisma i dnevnike jer su oni otkrivali intimna osjećanja i izvorišta ideja mojih omiljenih pisaca.

"Ta žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha”, piše Branko Miljković prijatelju, i dodaje: “Sada moje pjesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo ona znala. A nije znala da zna.”

Pisma Marine Cvetajeve Borisu Pasternaku nisu samo puna ljubavnog i intelektualnog prepoznavanja, već su svjedočanstva umjetničkih i društvenih okolnosti u kojima su nastajala.

"Sjeti se toga da je krv starija od nas, naročito kod tebe, semita. Ne kroti je. Uzimaj sve to sa lirske – ne, sa etičke visine. Piši mi ili ne piši o svemu, kako hoćeš. Ja sam osim svega ostalog, ne, prije i poslije svega (do prvog svitanja!) – tvoj prijatelj.”

Puno je primjera razmjene pisama koja su podsticala međusobne umjetničke inspiracije, rađala nove ideje i snažila postojeće: Kafka i Milena, Sand i Flober, Dostojevski i Apolonarija, Puškin i Natalija, Man i Hese…

Upoznavanje pisca kroz njegova pisma

Pažljivi izbor papira na kome se piše, ono ljubavno nerijetko namirisano kako bi još jedno čulo pojačalo utisak napisanih riječi, rukopis koji odaje naše male tajne karaktera i osobine ličnosti: ako pišete ukoso na desno, buntovna ste ličnost, na lijevo pokazuje da ste druželjubivi, a praktični ako slova stoje mirno, čini analizu pisma višestruko zanimljivom.

Još jedna karakteristika pisanja pisma značajna je čitaocu: ono se ne obraća samo adresatu, u njemu pronalazimo komunikaciju adresanta sa samim sobom, svojim skrivenim mislima, intimnim suočavanjima… Upravo to je uradio Ivan V. Lalić kada je jednu od najlepših pjesama naslovio “Pet pisama”:

“Tvoja nenapisana pisma ištu odgovor;
Ta pisma nepročitana, naučena napamet,
U treznoj groznici iščekivanja
U fugi nekog putovanja, ili
U nesanici, gorkoj i svjetloj od tvog dana
I snega na prozoru sobe;
Jesi li zaboravila poštanski broj?”

Poseban aspekt slanja pisama je čekanje odgovora, iščekivanje koverte adresirane na jedinstveni poštanski broj od koje su nam, u vrijeme dok smo održavali te nezaustavive prepiske, “zavisili životi”.

Nostalgično vraćanje papirnom pismu

Izgleda da se danas mnogima vraća ta potreba slatke strepnje i želja da svojim jedinstvenim rukopisom koji nas poput otiska prsta odvaja od svih ostalih milijardi ljudi, poznatim prostorima ovoga svijeta, ne virtuelnim, pošalju dio sebe drugome ko taj dio sa nestrpljenjem čeka.

“Snail mail” (eng. snail – puž) je izraz koji se koristi za papirnatu poštu, tradicionalna pisma kojoj se nostalgično okreću oni koji žele da bez žurbe uživaju u sitnim ritualima pisanja pisama kroz pen prijateljstva, razmjenu umjetničkih djela, kroz pokrete kao što su “slow living” ili minimalizam.

Usporavanje životnog ritma, vraćanje dubljeg smisla komunikaciji, potreba za emotivnom i trajnom vezom koja opstaje znatno duže od digitalnih poruka, razmjena dodira preko papira koji miriše na biblioteke, tuđe sobe i dodire, izgleda da postaje koncept, za sada, malobrojnih.

Na kraju, napisana pisma uvijek daju nadu da će biti pročitana, da im se možemo vratiti, da nisu uzaludna, kao u onoj savršenoj pjesmi “The Letters” Leonarda Koena, čovjeka čija su ljubavna pisma Marijan Ilen na aukciji prodata za 876 hiljada dolara.

Iako trivija, dobro je znati kuda nas pisanje pisama može odvesti.