Lidija Glišić

osvrt

Pismo iz Utopije

Prije nekoliko dana, na događaju nazvanom “We, Robot”, Ilon Mask je predstavio robo-taksi, bez volana i pedala, kao i Optimusa, humanoidnog robota koji je neka vrsta čovjekovog ličnog pomoćnika. "Autonomna budućnost je ovdje. Sa autonomijom, dobijate svoje vrijeme nazad", izgovorio je Mask. Ovakvim izumima novomilenijumski naučnici i preduzetnici pokušavaju da nas izmjeste iz naših svakodnevnih “malih i nebitnih” života, i pokažu nam šta sve može biti naša budućnost ako pokušamo da razumijemo koncept koji oni već uveliko razvijaju.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Vrijeme koje Mask spominje kao kusur koji će nam biti vraćen zahvaljujući robotizovanoj svakodnevici koju nudi, kapital je koji u budućnosti može devalvirati pod uticajem jednog novog pogleda na svijet.

Naime, izumi budućnosti koji su nekada djelovali kao naučna fantastika sada su tu, oni treba da uposle našu maštu i pruže nam osjećaj nadmoći nad mašinama. Za to vrijeme, ovi novi “proroci posthumanizma” traže način da postanu besmrtni, ne nužno na našoj planeti, zagledani u beskrajna svemirska prostranstva. U tom kontekstu, svi ovi pronalasci koji će nam ovdje prekratiti vrijeme, samo su predvorje nesagledive budućnosti koju nam tako strastveno predočavaju. Na tom putu, trebalo je svemu tome dati i jedan novi etički okvir.

Longtermizam zastupa ideju da su interesi budućih generacija važni kao interesi sadašnjih, u nekim aspektima čak i važniji, imajući u vidu matematičke proračune uvećanja broja ljudi na dugom putu, te projektovane daleke budućnosti. Prema ovom učenju, pozitivno djelovanje na dugoročnu budućnost ključni je moralni prioritet, a naša je obaveza da odluke donosimo isključivo u skladu sa dugoročnim posljedicama koje one imaju za čovječanstvo.

Pristalice ove ideje u centar pažnje ističu sve one potencijale čovječanstva koje po svaku cijenu treba sačuvati za daleku budućnost koja dolazi. I dok nas pozivaju da se borimo protiv svih onih rizika koji bi ugrozili projektovanu mogućnost da ljudi (ili naši digitalni potomci) žive milionima godina, istovremeno se slabo osvrću na bliske opasnosti koje vrebaju i prijete ljudima u neposrednoj budućnosti (klimatske promjene, siromaštvo, ratovi). Pri tom, oni su neprestano zagledani u dugoročni potencijal čovječanstva, pokušavajući da sagledaju nesagledivo daleku budućnost, često ostajući slijepi za izazove sadašnjosti.

Karakterišući neke od najvećih katastrofa “samo talasima na površini velikog mora života”, zastupnici ovih ideja grčevito se bore za to “veliko more” potencijala čovječanstva bez obzira na posljedice. Za njih je katastrofalan neuspjeh ukoliko se bilo šta ispriječi na tom putu. Transhumanizam, stvaranje kolonija u svemiru i bliskost filozofskom pravcu “totalnog utilitarizma”, načini su za postizanje maksimalne iskorišćenosti pomenutog potencijala.

Opravdano možemo da se zapitamo da li je čovjek samo sredstvo za postizanje ciljeva ovih novih “proroka” koji se povremeno zaigraju božanskim moćima. Takođe bi bilo dobro znati ko će i na osnovu čega odlučivati o tome šta je prioritet u svjetlu te dugoročne budućnosti čije su posljedice danas svakako nesagledive. Možemo li pristati na Maskovu nadobudnu rečenicu: “Ostavite nas na miru, pustite da našom genijalnošću mijenjamo svijet!"

Da bi nam dočarao taj izmijenjeni svijet kome teže, Nik Bostrom, filozof, teoretičar vještačke inteligencije i osnivač Instituta za budućnost čovječanstva, piše svoje čuveno “Pismo iz Utopije” u kome se taj postčovjek sjutrašnjice obraća čovjeku današnjice: "Pozdravljam te, i neka te ovo pismo zatekne u miru i blagostanju. Oprosti što ti pišem iznenada. Nikada se nismo sreli, a opet nismo stranci. U izvjesnom smislu, mi smo najbliži srodnici! Ja sam jedna od tvojih mogućih budućnosti. Nadam se da ćeš postati ja. Ako se ova želja ispuni, tada nisam samo moguća budućnost, već tvoja stvarna budućnost: faza koja te očekuje, kao cvijet koji slijedi sjeme. Pišem ti da ti ispričam o svom životu – kako bi ga izabrao za sebe…"

U nastavku pisma, postčovjek pokušava svom srodniku iz sadašnjosti da dočara sva “blaženstva” postojanja koja mu se smiješe ukoliko svoje postupke usmjeri ka iskorišćavanju svojih potencijala…

Neskrivajući želju da žive zauvijek, i ne pitajući za cijenu, teoretičari i zastupnici ideje longtermizma zapravo su samo još jedan u nizu ljudskih pokušaja prevare sopstvene smrtnosti. Zamjenom djelova tijela tehnologijom vještačke inteligencije, selidbom na drugu planetu i među daleke zvijezde možda uspiju da sebi omoguće beskonačno trajanje, ali ne i besmrtnost.