Vlatko Simunović

OSVRT

Cesta sreće Olje Knežević

Svaki čovjek ima životnu priču. U pojedinostima neponovljivu. Spisateljica Olja Knežević ispričala je svoju . I desilo se nešto sasvim novo. Dugoročna knjiga!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Pamte se i zaboravljaju poučne, bolne, šokantne, provokativne, uzbudljive, podgoričke, šavničke, pljevaljske, brdske, primorske, prestoničke, seoske priče...Traume, preživljanja, usponi, padovi, tragedije, komedije, burleske, horor drame, pastoralež i sve te krajnosti ljudskih ponašanja koje oblikuju pojedinačne priče pamte se i na kraju kotrljaju što dalje od ljudi.

Titograđanska Olja Knežević pobrinula se sačuva priču sa svog puta. Napisala je roman “Strada fortunata”. Cesta sreće. Bitna priča.

FRESKA

Zakovao me taj tekst. To je prva prva knjiga s osloncima u biografiji pisca koju sam čitao guštajući u otkriću drugog ljudskog bića. Ne u razotkrivanju. Uživajući u otkriću. U konkretnom slučaju druga dva ljudska bića. Spisateljice Olje Raičević Knežević i Ratka Kneževića, sociologa, plejboja, novinara, osnivača trgovinske misije Crne Gore u USA zbog kojeg su se razišla “dva brata rođena na jugolsovenskom zidu smrti” Momir i Milo, investicionog bankara, savjetnika afričkih i azijskih mogula, globtrotera...

Olja je čudesno islikala platna života rafiniranog majstora poslovnih i spoznajnih avantura i njegove saputnice. Olja spasava od zaborava dragocjene sate života dvoje bjegunca pred neformalnom političkim potjernicama i dugom puškama osvetničke duvanske mafije. Roman trezor. Tako se da klasifikovati “Strada fortunata”. Priča je podignuta da tvrđava dva atipična crnogorska života. Atipični životi, atipična iskustva i atipičan roman.

Zašto? Nije to roman freska s lidealiziranim ikom dominantnog muškarca i žene koja hrani njegovu sujete i djecu , kako njeno djelo nastoje predstaviti traumatizovani tumači kojima se priviđa žensko pismo. To je prozni ikonostas pustolovine muškarca koji zna svoj put i žene koja je s njim budna na cesti i što traži na toj vjetrometini koju bi neko površan gledao kao mirnu luku.

To je priča o dvoje ljudi koji njeguju bliksost ali se njihovi životi ne ukrštaju. Ta dva života su u dodiru. Tako Olja gradi tekst . U tim se okolnostima zbiva svijet njenog romana.

Nemamo mi u Crnoj Gori književnosti s kojom bi se dala uporediti “Strada fortunama”. Đe god u crnogorskoj književnosti prepoznate građu života, u elementima kuće jezika koji oblikuju narativ stvarnosnog okvira imate nečeg što je malodušno, osvetnički nisko, bijedno. Imate tekstualizaciju traume. Toga ovdje nema. Jak muškarac i snažna žena. Dva bića koja će se oroditi kao dvije beskonačne paralelne prave na dohvat jedna drugoj. Olja Knežević tematizuje istoriju svoga vremena. Ličnog vremena koje je oblikovalo i mijenjalo.

Vremena koje je oslobodilo njenu suštinu. Djelovanje. Moć. Dominacija. To je muška strana priče. Kao protivteža autoritarnom karakteru svijeta f unkcioniše žena. Sama i svoja. Njen glas. Lični glas. I što vidiš ma tom “bojištu”? Savršen balans protivurječnosti koje kreiraju sukob, odrede tok i ishod zbivanja.

PISCI I PISARI

Ako dobro pamtim Rolan Bart razdvaja pisce i pisare. Pisari su tu da prenesu neku informaciju. Pisci zahvataju dublje. Za pisca je značenjsko u jeziku sredstvo a cilj nešto nad riječima. Olja Knežević nije pisar.

Nije ispisala izvještaj žene koja je srela svog kneza, žene koja je voljela, žene koju je njen čovjek volio, žena koja se od svog čovjeka rastala. Estetizovala je iskustvo žene koja jača oslobađajući se privilegija kakve podrazumijeva život uz pobjednika u svakoj trci koju život za njega isplanira. “Strada fortunata” je nešto trajnije od saopštavanja događaja koji se dogodio. Ispis ili prepisa događaja, čak i pod uslovom da su opisi i odmjeravanja savršeno objektivni, to je život kao traćenje vremena. Kneževići ga nijesu proćerdali. Događaji u ogledalu života koje Olja Knežević brusi tišinom su estetske činjenice koje postoje same sobom. Nema tu koncepcijskih šema. Sitno estetsko rešeto i fino mlivo života. Tekst bez voćnih šećera. Jantar. Ako se neko još sjeća tog čuda. Zlato sjevera u kom su sačuvana fantastična bića. Sačuvana da posvjedoče nemirno doba i nestalnost života. Na to mem podsjeća “Strada fortunata” Olje Knežević.

I Kirkergor kojem pripisuje otkriće da je svaki čovjek cjelovit čovjek kao pojedinačno opšte. I on je važan. Takvog muškarca i takvu ženu gledao sam u jantaru romana “Strada Fortutana”. Ogroman čvor muškarca i žene koji su naša istorijska realnost. Čvor koji se stvarnim jezikom i bez idealizacije odvezuje pred njihovim savremenicima Odvezuje i ostaje duboko otvoren za čitav svijet. Stvarnosna proza. Stvarni ljudi. Ne metafikcija. Klasična naracija i ich forma. Idealna čistota proze. Divan rasplet.

Rijetki se mogu približiti središtu retoričke čistote. Taj put podrazumijeva brojna iskušenja. Junakinja proze Olje Knežević čudan je putnik. Čudan i hrabar. S romansiranom studijom slučaja žene koja je na sesti sreće iskusila koncentrat Evrope, sad znamo što snažna žena učini sa sjenkama koje besmilice bacaju na život. Ta s pozicije umjetnice koja zna što joj je dužnost i kakva joj je uloga sav prtljeg smjesti u lijepu književnost.

Samo književnost neopterećena izvještaćenošću garantuje da čitalac svoju knjigu može naći u tuđoj knjizi. “Strada fortunata” Olje Knežević malen je sanduk ali u njemu se pisac i čitalac mogu sresti. Niko prije nje na crnogorskoj književnoj mapi ostavštinu svojih bura nije spakovao u tako interpretativno jasan tekst.

Manje vješta spisateljica oslonila bi se na trenutnu modu, iskrenost, ozbiljnost i čitaocu servirala velik obrok patnje. Olja Kneževič otvorila je prozor tišini bespoštedno intimne književnosti pa je s romanom “Strada fortunata” do nas stiglo nešto sasvim novo. Uz svu opasnost pretjerivanja sa sudovima, objektivno je sagledavajući, kažem - dugoročna knjiga! Bitna priča spisateljica koja ima što da kaže.