Lidija Glišić

OSVRT

Duhovi vještačke inteligencije

Čovjekova potreba da živi vječno prisutna je oduvijek. To je naš odgovor na isto tako neutaživu želju za besmrtnošću i lakše suočavanje sa prolaznim.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Kada se Pesoa u svojoj čuvenoj Knjizi nespokoja jada: „Vrijeme! Prošlost!... Ono što je bilo i više nikada neće biti! Ono što sam imao i više nikada neću imati!“ ili „Osjećam vrijeme kao neizmjernu bol”, on upravo pušta glas za sve nas uplašene pred onim što je iza nas.

Psihološku frustraciju od prolaznosti i nezaustavljivosti vremena, hrišćani liječe „sjećanjem na smrt“ i vjerovanjem u život vječni, u islamu se nadaju dženetu, na Istoku mokši i nirvani, Jevreji žude za “olam ha-ba” (svijetu koji dolazi), a sve to u kontekstu čovjekove smrtnosti koja je ključni trenutak ljudskog iskustva u ovom svijetu, dajući mu smisao u vječnosti.

Posle pojavljivanja avatara članova grupe Aba, na koncertu Aba vojaž, na sceni će narednog mjeseca u Londonu oživjeti i Elvis Prisli na performansu Elvis evolucija. Brzi razvoj vještačke inteligencije omogućiće uvjerljivost nastupa ove muzičke legende, nudeći publici nezaboravno iskustvo posthumnog susreta sa velikom zvijezdom.

Neki glumci su se takođe izjasnili da bi poslije smrti željeli da njihova lica i glasovi budu i dalje korišćeni u filmskoj industriji, nešto kao “vječni život holivudskog osmjeha”.

Ovakve mogućnosti koje odavno nisu futurističke maštarije, već realnost, postavljaju određena etička pitanja. Kada bi “digitalni blizanac” svakog od nas mogao uz pomoć tehnologije i vještačke inteligencije da nastavi neki vid postojanja poslije naše smrti, ko bi bio vlasnik naše “zagrobne” digitalne budućnosti? U susretu sa ovakvim izazovima koji ne transformišu samo naš život već i našu smrt, dolazimo do jednog paradoksa.

Čovjek se kroz istoriju civilizacije na sve načine grčevito trudio da iza sebe ostavi trag kako bi opravdao svoje postojanje, da bi se danas našao u poziciji da u svijetu koji sve više postaje simulacija stvarnog života, bori za “pravo na zaborav”. U Rusiji je od 2016. godine postoji zakon koji reguliše upravo ovo pravo. Ono za sada reguliše brisanje neaktuelnih informacija na zahtijev građana, tako što pretraživač ne može da stvara linkove do stranica sa takvim podacima.

Vječnost u oblaku (cloud-u)

Digitalno nasljeđe koje osobe poslije smrti ostavljaju na društvenim mrežama sve više postaje pravno pitanje, neki vid intelektualne svojine, pa su mreže ponudile vlasnicima da za života odluče o sudbini svojih sadržaja na internetu. Tako je moguće da se nalog ne briše, da postane memorijalan kao vid sjećanja, ili da vlasnik naloga izabere opciju legacy contact, čime će unaprijed odrediti osobu koja će nakon njegove smrti imati pristup nalogu i moći da upravlja njegovom “digitalnom imovinom” - uspomenama, fotografijama, porukama koje su ostale iza njega.

Daleko ispred ovih nedoumica otišla je vještačka inteligencija. Transhumanisti su već dobro odmakli u nastojanjima da sadržaj ljudskog mozga transponuju u računar, kreirajući na taj način neku vrstu digitalne besmrtnosti na osnovu ljudske svijesti i memorije bez biološkog tijela.

Kada žena pokuša da nađe utjehu poslije smrti muža u “digitalnom klonu” koji koristi njegov glas, uspomene, poruke i sve ono što može da iskoristi iz njegovog oblaka (cloud-a) u epizodi Odmah se vraćam britanske serije Crno ogledalo, ona poželi više, poželi i tijelo.

Poštom joj stiže fizička kopija njenog preminulog supruga, i ona pokušava da nastavi život tamo gdje ih je smrt rastavila. Ali vrlo brzo će joj zasmetati robotizovane reakcije muževljevog klona, u trenutku kada očekuje njegov bijes, protivljenje, spontanost, dobija vještačkom inteligencijom filtrirane baze podataka, fotografija, video materijala svog pokojnog muža koje tako prerađene uopšte ne liče na njega. Ta neprirodnost odnosa između digitalne improvizacije pažljivo biranih podataka nečega što bi trebalo da joj zamijeni muža s jedne strane,  i punoće i dubine ličnosti koja je on za života bio, djeluje kao bolno skrnavljenje ljubavi, zajedničkih uspomena, kao tragična simulacija zajedničkog života koji su imali.

Ovo mračno ogledalo britanske serije kroz koje nas gleda zastrašujuća budućnost, podsjetilo me je na jedno drugo filmsko Ogledalo, iz nekog drugog svijeta i svetosti, na remek djelo Andreja Tarkovskog.

U njegovom filmu, u kome su prolaznost, ljubav i uspomene pohranjeni u kadrovima potpuno drugog ritma i senzibiliteta, suočavanje sa prošlošću i prolaznošću budi potpuno drugi osjećaj u nama i podsjeća nas da je problem bezglave trke  za besmrtnošću odavno riješen, samo treba da imamo povjerenja u to rješenje.

Umjesto truda i pokušaja da postanemo transhumanistički bogovi, treba samo da budemo ljudi.