Vlatko Simunović

Kolumna

Ćutanje je tvrđava sreće

Godinama planiram da pišem o ćutanju. Stalno odlažem. Svoj omiljeni izgovor našao sam kod Horacija. Carpe diem. To prevode kao - iskoristi dan. Današnji dan, kada je zakonito ćutati, posvetiću tišini. 

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Pred sobom imam dan stvoren za razmišljanje u tišini. Zabranjeni su medijska propaganda, predstavljanje ljudi i političkih ideja. Zakonodavci i zakonopisci to propisuju jer se tako građanima omogućava prostor za razmišljanje o kandidatima, njihovim programima i konkretnim problemima.

Razmišljam o ćutanju. Ćutanje kao oblik komunikacije. Ćutanje kao sredstvo za postizanje unutrašnjeg mira. Ćutanje kao izraz moći. Ćutanje kao znak ranjivosti. Svako od tih čutanja, da je nekad neko naš ćutao i razmišljao, imalo bi svoje ime. Kao što hiljadu imena ima snijeg kod Eskima.

Ćutanje može da prenese snažnu poruku. Tamo gdje postoji dvoje ljudi sa zajedničkim vrijednostima i prioritetima ćutanje ima posebno mjesto. Ako se međusobno dobro poznaju, često ne moraju mnogo govoriti da bi se razumjeli. Tišina između njih je ugodna i puna bliskosti. Ne moraju biti ljubavnici.

Ćutanje može izazvati nelagodu i nesigurnost. Posebno kada je neočekivano ili ako je znak emocionalne distance. Različiti kulturni konteksti različito interpretiraju ćutanje.

U nekim kulturama, poput japanske, tišina se smatra vrlinom i znakom poštovanja, dok se u drugim, posebno zapadnim kulturama, tišina često doživljava kao neprijatna i nepoželjna. Ako me pamćenje dobro služi ne živimo u Japanu. Istovremeno, sjećam se da su guske spasile Rim ali to ne znači da je Hanibal pred vratima kad god guske gaču. 

PALAMUDIUM

U Crnoj Gori koja je rajska dolina agresija od svih boja, ćutanje se tretira kao pasivnost.  

Negdje drugo, ako je upotrijebljeno s namjerom, ćutanje je čin otpora. Kroz istoriju, mnogi pojedinci i grupe koristili su ćutanje kao način da skrenu pažnju na nepravdu. Gandi je praktikovao "dan ćutanja" kao način protesta protiv britanske kolonijalne vlasti. Ćutanje kao aktivan oblik suprotstavljanja koji pokazuje snagu volje i disciplinu? No, to je Indija. Tamo je tišina znak poštovanja i mudrosti. Kinezi su pošli korak dalje. Njima je tišina ključna za duhovnu razvoj i potpunije razumijevanje života.

U Crnoj Gori život počinje pucnjavom. Plač i pucanj. Plač djeteta i pucanj puške njegovog roditelja. To je početak. Pucnja i plač. Pucanj iz puške straoga krvnika i plač žene i sestre. To je kraj. Ono između je život. Život koji ne ostavlja prostor za ćutanje i tišinu. Ćutanje se povezuje s nesigurnošću. Tišina kao emocionalna distanca. Zato je između prvog i potonjeg plača čovjekovog bilo jako malo tišine. Uglavnom se pucalo. Dok svi nijesmo popucali i počeli da palamudimo...Ima Goran Nikčević, alias Brčko Brčkovič, knjigu o tome. Palamudium.

ĐED DIMITRIJE

Moj đed, Dimitrije bio je čovjek s malo riječi. Mlinar. Kao dijete ostao je bez oca i majka. Ubili su ih Austrijanci. Zvjerski su ih zatukli u planini. O njegovoj mladosti jako malo znam. Pretpostavljam da je kao dijete rođeno na granici brzo naučio kako se hoda i noćnim stazama i sunčanom stranom. Kao mlad čovjek se obogatio. Stekao je jedno od najvrjednijih imanja u s crnogorske strane granice prema Gackom polju.

Ugledan. Mudar. Za njega je ćutanje bila sistem. Desetak sam godina živio u njegovoj blizini i ne sjećam se da je za svo to vrijeme izgovorio stotinu riječi.

Njegovo je ćutanje bilo izraz moći u odnosu s ljudima. Tišinu je koristio kao sredstvo kontrole. Odsustvo govora koristio je da druge navede da se osjećaju nesigurno ili da preispituju svoje postupke. Ćutanje kao biti oblik kazne ili manipulacije, "tihi tretman" kao oblik emocionalne manipulacije gdje jedna osoba ignoriše drugu kako bi je kaznila ili kontrolisala.Te se vještine uče na ozbiljnim školama gdje roditelji izdvajaju silan novac za školarinu. Mog đeda su tome naučili Pivska planina i Hercegovina.

Tražio je tišinu. Za njega je imala duboku unutrašnju dimenziju. Tišina kao prilika za povezivanje sa sobom i dublje razumijevanje svog postojanja? Nikad neću to neću znati.

Za razliku od njega koji je ćutanjem teretio druge, za mene je ćutanje bilo i ostalo teret.  O ćutanje tog čovjeka mogla se napisati podebela knjiga. Izgubili smo ga prije pedeset godina. Da je živio u današnje vrijeme taj bi našao način da sav novac završi na njegovoj strani stola. Zastrašujuća tišina. I imanje moga oca. To je sve što mi je od njega ostalo.

TI I JUGOSLAVIJA

Dino Burdžović me jučer posjetio na Borisa Marunu koji kaže: Meni su se dogodile samo dvije neugodne stvari u životu - ti i Jugoslavija. Maruna je pisao. Burdžović piše. I jq bih pisao ali strah me da bih s pisanjem izgubio ćutanje kao izvor moći, refleksije i mira. Zapravo, izgubio bih priliku da ćutim i živim u miru s ljudima koji ćute.

U mnogim društvima, određene grupe su sistematski primorane na tišinu. U istorijskom kontekstu, žene, etničke manjine i potlačeni slojevi često su bili prisiljeni da ćute i da ne izražavaju svoje mišljenje ili iskustva. Ta vrsta ćutanja nije dobrovoljna. Nametnuta je kroz društvene strukture moći i kontrole.

Svoje ćutanje naši ćutljivci i sami su za sebe izabrali. Kod nas je ćutanje je mnogo više od odsustva govora. Ono je složen i višedimenzionalan fenomen. I sve mislim da su se izgleda desile samo dvije neugodne stvari u životu. Ja i Jugoslavija.  Jugoslavija u kojoj je ćutanje značilo izbjegavanje suočavanja s neugodnim istinama i dubljim slojevima ljudske prirode. I ja koji ćutim.

Nijesi Japanac. Nijesi Kinez. Nijesi Indus. A ćutiš i ćutanje ti je omiljeno mjesto za skrivanje onog što ti je najdragocjenije. Meni je to cool.

Sanjao sam sinoć naše mršavo stado. U mom džepu je knjiga. Zapisano je : U brzim marševima, slomnjenih zastava / stupaju vojnici / ispod krvavih oblaka/ u najdublji grob.

Osjećam da ću na tim livadama mog djetinjstva ostati zauvijek. Na njima sam naučio da je ćutanje način sa sačuvaš ono do čega dolaziš samo naporom - nejasnog, nedorečenog, tamnog sebe. Ćutanje je tvrđava sreće. Carpe diem!