Tufik Softić

Sjedi, trpi i ćuti

Jedna eksplozija sa jakim odbljeskom natrjerala me prije dvije noći da izađem i pretražim moguće tragove u dvorištu, i vrlo neprijatno probudila u meni sjećanje na eksploziv koji mi je bačen kod auta krajem ljeta 2013. godine. 

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Skoro da se poklopilo i vrijeme, tada je bilo nešto oko 22 sata, a ova eksplozija je pola sata kasnije opet uznemirila moju porodicu. Dohvatio sam lampu i pretražio svaki kutak. Nisam našao nikakav trag. Ćerka je išla pored mene i pokazivala mi odakle je došao bljesak. Ništa, može biti da je neko bacio petardu.

I te tople noći samo sto sam parkirao automobil ispred kuće, sjeo za radni sto, odjeknula je snažna eksplozija i jaka svjetlost obasjala sobu. Svi smo bili u kući, djeca su skočila i počela da vrište, a ja, onako, više da ih smirim, rekao sam - ne bojte se, nije kod nas.

Onda sam uzeo ručnu bateriju i sišao u dvorište koje je bilo osvijetljeno mnogo manje nego sada. Tražio sam bilo kakve tragove. Odmah sam dobio poziv jedne brižne prijateljice koja me pitala  - “je li kod tebe”? Rekoh da ne znam, ona je još uvijek na telefonskoj vezi, a onda joj kažem da mi je automobil prekriven zemljom.

Lampom sam pretraživao okolo i na samo pola metra od automobila uočio krater od eksplozije. Sve je bilo jasno, prijateljici sam odgovorio da jeste kod mene i tu smo završili razgovor da bih pozvao policiju. 

Dok sam ja tražio tragove po dvorištu, policija je istim poslom već dva puta prošla tuda sa službenim autom. Tek kada sam našao krater, i bio siguran da se eksplozija koja je prodrmala grad dogodila kod mene, pozvao sam tadašnjeg načelnika policije.

Brzo su stigli, i potvrdili da je to krater od eksplozije, ali da se ne plašim “jer je vjerovatno u pitanju školska ručna bomba”. Ostali smo do kasno u noć, sudija za istrage nije izašao i nije se pojavio, samo je ovlastio policiju da obezbjeđuju mjesto do sjutra.

Ne znam da li sam te noći spavao deset minuta ili nisam uopšte. Ujutru je stigao stručnjak za eksplozive iz Podgorice i sve detaljno pregledao. Onda mi je prišao i otvoreno rekao - ne, nije školska bomba, ovo je bio vrlo razoran trotil, nepoznate količine, i sreća je da nije otišao pod auto. Dubina kratera je bila šesnaest centimetara.

Samo mi je na pamet palo kako sam deset minuta ranije sa djetetom izašao iz automobila. Auto je neznatno oštećen, a iste noći sam shvatio da je počinioca iznenadio baštenski pas, i da je u strahu, umjesto da stavi ispod automobila, samo bacio eksploziv prema njemu. Pas je povrijeđen i jedva je preživio. 

Ono što želim da kažem, ni sudija za istrage ni tužilac ne samo da nisu izašli na uviđaj, nego nisu našli za shodno ni da me pozovi na razgovor, makar kurtoazno. Ništa neočekivano. Nisu izašli ni 2007. kada sam skoro na smrt pretučen bejzbolkama na istom mjestu. Njihov zadatak je bio da to ne diraju, da ne talasaju, da zataškaju koliko mogu. I zataškali su. Sve se završilo na nekoliko protesta esnafskih udruženja. Tadašnja udba se potrudila da poturi priču kako sam ja to, ustvari, sam sebi bacio, da bih negdje tražio azil. Kakva glupost na koju je po neko nedobronamjeran i nasjeo.

Prošlo je od eksplozije malo više od deset godina, osamnaest od prvog napada i prebijanja. Sjedim sa prijateljem i pričamo o trenutnoj političkoj situaciji u Beranama, o tome kako neće biti plata, kako to pregurati. Jesen, ogrijev, đaci, studenti, a prva žrtva će biti lokalni javni servis koji vodim, jer zbog škrtosti administracije već je istrošen budžet za ovu godinu.

Ee moja budalo, jesi li onda mogao da biraš đe ćeš? Jesi li mogao da zavrtiš globus i staviš prst kao na ruletu? Jesi li mogao da odeš za Ameriku i da te sada ne boli glava? Šta sam ti govorio, sačeka me prijatelj sa pitanjima.

Jesam, u pravu si, odgovaram, ali sam odlučio da ostanem iz više razloga koje sada ne bih elaborirao. Samo me ova eksplozija od prije dvije noći podsjetila na to da moja djeca to pamte i nose kao traumu, a ja se, eto, još i kao direktor lokalnog javnog servisa sjekiram što je neke, ne znam kako bih rekao a da ljude ne uvrijedim, neostvarene ličnosti, nesposobnjakoviće, zapalo da upravljaju ovim političkim trenutkom u Beranama, i što ih nije briga što za javni servis neće biti plate zbog nemogućnosti usvajanja rebalansa.

Kako si sebi dozvolio da dođeš u ovu situaciju, kada si mogao mirno, sasvim pristojno obezbijeđeno, da to gledaš  negdje izdaleka. Sad sjedi đe si, trpi i ćuti, kaže prijatelj prijekorno. I još dodaje – budalo.

Znam da će nastaviti da odgovara, i radije samo u sebi izgovaram ono što mislim - volim Berane, a oni koji su se dokopali Podgorice, imaju redovna primanja i redovne sve druge apanaže, samo neka su zdravo. 

Želio bih ovim putem da upoznam strane ambasade, Misiju EU u Crnoj Gori, OEBS, Ministarstvo kulture i medija, i na kraju Ministarstvo javne uprave , zbog toga, ustvari, ovo i pišem, i apelujem ako mogu da spriječe da šaka političkih profitera drži kao taoca lokalni javni servis.

Ako to ne prekinu, onda ću biti ubijeđen da se ništa nije promijenilo od prije više od deset godina, i da je sva priča o novinarskim slobodama šuplja kao švajcarski sir. Da je napredak u toj oblasti jedna velika nula i da je bolje biti sezonski radnik nego novinar.