Lidija Glišić

stav

Novinar

Kada je osnivač prvog modernog novinskog lista, Teofrast Renodo, pokrenuo La Gazette 1631. godine riječima: “Postoji jedna stvar u kojoj neću nikome popustiti i ostaću uporan: tragaću za istinom, iako, pak, ne jemčim da će to traganje biti uspješno”, sigurno nije mogao da nasluti u šta će se ta novinarska potraga za istinom pretvoriti.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Uostalom, i Minhenska deklaracija će tri i po vijeka kasnije poslušati savjet ovog ljekara i novinara, i za “zdravlje” i dužnost novinarske profesije propisati “traganje za istinom”.

Svega pet decenija od donošenja ovog akta, mi više ne govorimo o istini o kojoj se toliko pričalo vjekovima unazad, mi govorimo o istini koja dolazi poslije istine (post truth), ali ne u vremenskom već u suštinskom smislu, gdje je koncept traganja za istinom, pa i novinarskom, postao prevaziđen i nevažan.

Iako je uloga novinara bila značajna i prije buržoaskih revolucija, tek u burnim istorijskim vremenima 17. i 18. vijeka, novinari počinju da formiraraju i oblikuju javno mnjenje. Upravo su to činili Kamij Demulen u svojim novinama Le Vieux Cordelier (Stari Cordelijer) ili Žan Pol Mara u L'Ami du Peuple (Prijatelj naroda). I kako obično “revolucije jedu svoju djecu”, Kamij je pogubljen 1794, samo godinu dana pošto je ubijen Žan Pol. Naravno, ova dvojica novinara nisu najbolji primjer nepristrasne žurnalistike, više su bili propagandisti svojih ideja, ali su značajno uticali na oblikovanje stavova i pokretanje naroda. Upravo zbog tog uticaja, i svi režimi koji će doći, strijepeće od novinarskog pera kao ubojitog oružja koje može da pokrene opasne društvene procese.

Od Hladnog rata do vrelog profita

Vrijeme Hladnog rata bez bojnog polja dugo pola vijeka, preselilo je borbu za nadmoć velikih sila u sferu medija i propagande. Sveprisutna kontrola u SSSR-u pretvorila je novinare u gole propagandiste režima, dok je Zapad istrajavao u pokušaju da garantovanom novinarskom slobodom istakne ružno lice neprijatelja, iako je ta sloboda uvijek bila direktno srazmjerna hrabrosti i istraživačkom kapacitetu novinara. Završetkom ovog dugog rovovskog rata na bojištu propagande, Zapad je konačno mogao da skine masku sa svog medijskog lica - tržište je oberučke prihvatilo prodaju medija privatnicima i vladavina medijskih koropracija mogla je da počne. Oslobađeni od državnog uticaja, mediji su zauvijek bačeni u mrežu privatnih komercijalnih interesa vlasnika. U tu mrežu uhvaćeni su i novinari, a princip novinarske etike i slobode zamijenjen je nadprincipom – profitom. Povjerenje u istinu koju donose novinari kroz medije za koje rade zauvijek je poljuljano.

“Postistinski” novinari

Nekako uporedu sa padom povjerenja u novinarstvo mejnstrim medija, pojavljuju se njihovi digitalni nasljednici. Oni će potpuno obesmisliti novinarsku profesiju, i sa stanovišta suštine i u pogledu forme.

Živimo u vremenu “poslije istine”, vremenu protivrječnih informacija, lažnih vijesti (fake news), pluralizma istine… Svi oni koji svojim mobilnim telefonima u realanom vremenu snimaju realne slike učitavajući im svoj smisao, postaju civilni novinari nepreglednog prostranstva interneta. Ako novinari u tradicionalnim medijima interpretiraju stvarnost i pomažu publici da je razumije, da donosi odluke i zaključke na osnovu njihovog oblikovanja, ko će biti prenosilac, tumač i tragač za istinom u digitalnoj kakofoniji oprečnih informacija koje nas ne povezuju, već razdavajuju u nepomirljive tabore? Gubitkom uticaja tradicionalnih medija kao agore u kojoj se komunicira, raspravlja, traga za istinom, novinarstvo prestaje da bude profesija.

Novinare zamjenjuju tviteraši, jutjuberi, blogeri i civilni novinari koji svoju kameru nose u telefonu. Ovakva vrsta interpretacije stvarnosti zatvara ljude u izabrane krugove svojih istomišljenika, ne pruža mogućnost drugačije argumentacije, dopušta predrasudama da postanu mjera istine.

Po definiciji, istina je saglasje sa stvarnošću i činjenicama. Da bismo do nje došli potrebno je da ponovo postoji novinar kome vjerujemo jer ne služi ni profitu ni ideologiji, već sa nama dijeli informacije dobijene u napornom procesu novinarskog istraživanja.

Ili je zauvijek kasno za onu čuvenu Aristotelovu: Platon mi je prijatelj, ali mi je istina draža?