dr Radoslav T. Stanišić

filmska kritika

Film - Građanin Kejn-

Uvodna scena kao da anticipira horor film. Naprotiv. Mala sniježna kugla sa kućicom i pahuljicama pada iz ruke i razbija se uz riječi ’Rosebud’. Tako počinje film Građanin Kejn. Još 1962. godine časopis Signt & Sound je objavio, kasnije često citiranu anketu u kojoj su kritičari proglasili Građanina Kejna, prvjenac Orsona Velsa, za najbolji film svih vremena.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Do 1988. američki filmski institut je potvrdio ocjenu. Za najbolji film proglašen je i od filmskih kritičara Njujorka, Nacionalnog odbora za recenzije. Orsonu Velsu bilo samo dvadeset četiri godine kada je napravio ovaj film. Čarls Foster Kejn, koga tumči briljantni Orson Vels, rođen je kao siromašno dijete, ali iznenada postaje bogataš zahvaljujući zlatnom rudniku koji nasleđuje njegova majka.

Kao mladić pravi populističku novinsku i radio i svaku drugu imperiju da bi se na kraju oženio sestričinom američkog predsjednika i ušao u trku za guvernera. Kako se Kejn udaljava od moći, on postaje sve ravnodušniji prema ženama i okruženju. Umire potpuno sam u svom obnovljenom dvorcu, čeznući za jednostavnošću koju je imao u djetinjstvu. Građanin Kejn u okvirima new deal populističke tradicije potkrepljuje tipičnu američku perspektivu da novac ne donosi sreću. To čini na vrlo jednostavan, skoro dikensovski način.

Reditelj se ustremio na jedan moral, shvatanje svijeta, širio je gađenje prema korupciji, uspjehu po svaku cijenu, političkim malverzacijama, obmanama, izobličavao je sjaj visokog društva. Enigmatična poslednja Kejnova riječ ’’Rosebud", i njeno značenje pokreće grupu bezosjećajnih reportera na razgovore sa nekoliko njegovih poznanika. Flešbekovi, naracija filma u svoj svojoj kompleksnosti, bez i najmanjeg narušavanja klasičnog holivudskog kontinuiteta iuzročno-posledične veze, nevjerovatno je dostignuće. Čarli Kejn je kao dječak dat na usvajanje bankaru Tačeru. Mali Kejn se protivio svom silinom ne želeći da ode u veliki grad i da se o njemu stara gospodin Tačer.

Odvučen je od svoje kuće, a njegove sanke ostale su zavijane u snijegu. To Velsu omogućuje otvorene prolaze iz starosti u djetinjstvo, iz sfera intimnog u ono što pripada svijetu politike, a Kejn se u svemu tome izgubio. Ostario je, nesrećan u bogatstvu, sam, bez iskrenih prijatelja, porodične sreće, jedan život za svijet možda uspješan — za njega sasvim promašen. Imao je sve; brodove, novine, rudnike, vlasnik nabogatijig rudnika zlata. Dva puta ženjen, dva puta razveden. Minjao je svijet, a njegov svijet je sada istorija. Šta ustvari znače te njegove riječi na samrti?

Trebalo je napisati priču koja će ući u suštinu njegove ličnosti i protumačiti njegove poslednje riječi ružin pupoljak. Novinar Tomson dobija od svog šefa zadatak da razgovora sa najbližim ljudima iz Kejnovog okruženja.

Odlazi kod Kejnove ljubavnice Suzan Aleksandar pjevačice sumnjivih vokalnih mogućnosti ali velikih ambicija. Ona je propala operska pjevačica koja je Kejna koštala političke karijere i mjesta guvernera. Ipak je Čarli s njom ostao do kraja i novcem je podržavao njenu uzaludnu karijeru.

Tačer ga proglašava komunistom, šta će jednom čovjeku takvog imetka da se bavi socijalnim problemima, da traži reforme u društvu. Kejnov menadžer Bernštajn, naglašava da za njega nije bio važan novac. Kejn je jednom rekao gospodinu Berštajnu: da nijesam bio bogat čovjek, možda bi bio dobar čovjek!?A šta bi ste bili, upitao ga je? Sve što vi mrzite! Berštajn predpostavlja da je ’ružin pupoljak’ , možda neka djevojka koju je on ljubomorno čuvao kao svoju tajnu.

Dok je bio mlad, pun života i novca svi su ga obožavali, priređivali mu zabave i pjevali mu pjesme. Bio je okružen lijepim ženama, ulizicama i poltronima. Divili su mu se i ulagivali. Kejn je imao sve, a sve je i izgubio. Možda je samo ’ružin pupoljak’ ono što je istinski izgubio i za čim najviže žali na smrtnoj uri. Istinski je volio samo svoju majku. Getis je uspio da ga iskompromituje podmetanjima da je u vezi sa sumnjivom ’pjevačicom’ što je za ondašnjeg porodičnog čovjeka i puritansku ameriku prestavljalo veliki prestup.

Ta podvala ga je koštala političke karijere. Suzan ga napušta kada mu je bila najpotrebnija. - Sve će od sada biti po tvome samo ne smiješ da odeš ne možeš sada da me ostaviš, govorio je Suzan-; a ona uz hladni osmijeh, kaže mu naravno da mogu. Kejn je porazbijao sve po sobi, osim male kugle sa sniježnom slikom, na kojoj se zaustavio i od koje su mu pošle suze na oči. Sjetio se igre na snijegu u dvorištu svojih roditelja sa malim drvenim sankama, kada je bio posednji put srećan.

Samo je njegovo djetinstvo ostalo čista emocija. Osjećaj koji vas prati dok gledate ovo antologijsko djelo jeste da je Čarls Foster Kejn bio okružen boljim ljudima bio bi i on bolji čovjek ali, pošto je odrastao među karijeristima, grabežljivcima i ulizicima, to u takovoj okolini nije bilo moguće. Kejn je razočaran u ljude. Stvorio je svoj koloseum, svoj svijet. Ogromne statue, slike, nezgrapni kreveti i prozori, ali i rečenice iz pjesme koje najabolje presonifikuju ličnost Čarlija Kejna: Ne mogu biti ljubav, jer nema prave ljubavi, znam da sam igrao kao leptir na plavom plamenu! Snaga ovog filma pored ostalog leži i u kameri. Greg Toland je razvio tehniku velikog polja dubinske oštrine, tehniku u kojoj su prednji, centralni i zadnji plan podjednako oštri, tako da gledalac može da se fokusira na bilo koji dio kadra. Orson Vels je unio sav svoj talenat u Građanina Kejna. Stvorio je remek-djelo trajne ljepote u kome je iscrpio sve svoje kreativne mogućnosti koje, kao reditelj, nikad više nije nadvisio. Obelježio je svoje vrijeme kritički, otvoreno, umjetnički.

Možda je ružin pupoljak nešto što nije dobio ili što je izgubio? Pitali su se svi na kraju; ne otkrivši šta su njegove poslenje riječi značile.

A onda se kamera izvlači preko gomile raznih sitnica koje je Kejn kroz cijeli svoj život sakupljao. Kamera se zaustavlja na velikoj užarenoj peći u kojoj radnici ubacuju Čarlijeve sitnice koje nikome više ne trebaju. U toj vatri završavaju i njegove male drvene sanke. I dok sagorijevaju u ognju i dimu otkriva se ucrtani ružin pupoljak sa natpisom ’rosebud’.