Lidija Glišić

osvrt

Prekomjerni turizam na rubovima svijeta

Prolazim ovih dana šetalištem pored mora u Kumboru. Svjetlucaju ribarske mreže, jutro je ali se saobraćajna gužva u toj jedinoj ulici već zakuvala, od parkiranih vozila jedva da se može proći.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

„Da izdržimo još petnaestak dana, valjda ćemo da preživimo“, dovikuje u prolazu jedan mještanin drugom koji raspjetljava mreže na barci. Barba nepovjerljivo vrti glavom, kao da ne vjeruje da će kraj ljetnje turističke navale ikada proći.

Nepregledne kolone vozila na magistralnim putevima u Crnoj Gori, zakrčenje uličica unutar malih mjesta duž obale, plaže po kojima turisti noću peškirima „osvajaju“ teritoriju za naredni dan, rast cijena svega, masovna gradnja, kontejneri prepuni smeća, sve su to znaci prekomjernog turizma koji je u posljednje vrijeme izazvao brojne proteste u Evropi.

U turističkim metropolama revolt lokalnog stanovništva izaziva i porast cijene zakupa nekretnina usljed sve većeg naseljavanja novih osvajača, digitalnih nomada, koji zahvaljujući radu na daljinu i visokim zaradama, mogu živjeti na bilo kojoj tački planete. Tako se dešava da radnici na Ibici žive u kombijima, kamp-prikolicama i šatorima, dok su u Malagi građani lijepe naljepnice: "Ovdje je živjela porodica" ili "Idite kući".

Šta se desilo pa se turizam pretvorio u svoju suprotnost?

Kada je pripadnik evropske elite u 18. vijeku kretao na Grand Tour, putovanje koje je trajalo nekoliko mjeseci, on se u nepoznate predjele otiskivao kao homo viator, sa namjerom da se upozna sa novim običajima, istorijom, kulturom, da stekne nova znanja i da se vrati kući tim iskustvima preobražen u bolju verziju sebe.

“... Kad se putnik vrati kući, neka ne ostavlja sasvim za sobom zemlje u koje je putovao, nego neka i dalje održava prepisku sa onim svojim poznanicima koji najviše vrijede; i neka se njegovo putovanje prije ogleda u njegovom razgovoru nego u odjeći i ponašanju; a u razgovoru radije neka bude smišljen u odgovorima nego gotov da pripovjeda priče; i neka se vidi da nije promijenio zakone svoje zemlje za zakone tuđih zemalja, već da je u običaje svoje zemlje usadio samo po koji cvijet od onoga što je u tuđini naučio”, pisao je Frensis Bekon na pragu 17. vijeka.

Lakšim i jeftinijim premošćavanjem razdaljina, dostupnošću luksuza putovanja koje je nekada bilo rezervisano samo privilegovanima, sredinom 19. vijeka, homo viator postaje turista. On uglavnom putuje da bi se odmarao ili tražio nova uzbuđenja, nešto čemu bi se prepuštao u zarađenom predahu od svoje svakodnevice.

Neki bi rekli da se danas svijet smanjio, tačnije da smo ga svojom opsesivnom osvajačkom prirodom toliko “pripitomili” da više ništa nije ostalo nepoznato.

Mašta nam više ni za šta nije potrebna, sve smo vidjeli putem društvenih mreža ako nismo mogli uživo. Influenseri, nova klasa uticajnih ljudi među interenet populacijom, takođe utiču na interesovanje turista za preporučene destinicije. Iako nesporno olakšavaju buduća putovanja svojim iskustvima, oni na neki način podstiču tu takmičarsku potrebu u savremenom turisti, da dodirne, proba, doživi više od svojih prethodnika.

Razglednice i dragocjene fotografije sa putovanja zamijenili su selfiji, dokazi da smo zaista “tu” i bili, ili da smo ikada bili.

PUTNICI NA RUBU SVIJETA

Svijet nam je postao dostupan kao nikada prije u ljudskoj istoriji, ništa više nije nije dovoljno daleko ni nedostižno, ništa više nije vrijedno čežnje u svijetu koji se čini dovršenim.

“Čovjek u svojoj istoriji vjerovatno prvi put doživljava tu bolnu dovršenost svijeta”, kaže Olga Tokarčuk, podsjećajući nas na čuvenu graviru koju je objavio francuski astronom Kamij Flamarion a koja predstavlja putnika koji je dospio do granica svijeta, i pošto je isturio glavu van zemaljske sfere, on se oduševljava prizorom uređenog i harmoničnog kosmosa.

“Pretpostavljamo da na crtežu vidimo krajnji trenutak dugog putovanja putnika – uspio je u onome što mnogima prije njega nije – stigao je na rubove svijeta. I šta sad? Imam utisak da je tajanstvena gravira nepoznatog porijekla savršena metafora trenutka u kojem se svi nalazimo”, zaključuje nobelovka u svom čuvenom eseju.

Da li su možda Ilon Mask, Džef Bezos i Ričard Branson ti putnici na rubu svijeta, koji u kosmosu traže izlaz iz nevelike Zemlje? Ne nude li oni upravo svemirski turizam kao novootkriveno uzbuđenje putovanja na planeti koja u svemu polako postaje skučena, umanjena i već viđena?

Dok ova moguća budućnost koju milijarderi nude ne bude svima dostupna, stručnjaci predlažu strategije razvoja turizma koje bi uravnotežile turistički razvoj sa očuvanjem lokalnih zajednica, zakone kojima bi se štitili prirodni i kulturni resursi, fokusiranje na održivom turizmu …

Nažalost, iz ugla nezaustavljivog putovanja modernog čovjeka kroz prostor i vrijeme sa nepoznatim ishodom, ovi napori djeluju tek kao jedva vidljivi tragovi kočenja na ivici poznatog nam svijeta.

Naravno, čovjeku uvijek ostaje da se otisne na putovanje koje uporno izbjegava i ponovo postane putnik (homo viator) svog beskonačnog unutrašnjeg svijeta.