Vlatko Simunović

osvrt

Zemlja bez soli i pameti

U Crnoj Gori so ima posebnu cijenu. So je simbol bratske povezanosti. So i hleb. Bez soli nema ukusa. Bezvremenska so. To što Crna Gora danas nema solanu pouzdan je indikator ljudske gluposti. Ne pohlepe! Gluposti i primitivizma. Veleizdaje!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Zamislite da na maloj lađi na put krenete s Gibraltara. Marbelja, Malaga, Almeria...Zamislite da tik uz obalu opolovite s istočne strane Španiju, Francusku, pa svu Italiju. Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju, Grčku, Tursku, Siriju, Irak, Egipat, Libiju, Tunis, Alžir, Maroko...To su hiljade kilometara. Taj put dugo traje. Tu su mnoge zore i zalasci sunca. Tu su sangrija i bevanda. Sirotinja, kamen, barut. Koze i kamile. Svetost siromaštva. Luksuz i glamur. Tu je sve najljepše i najvrjednije što je čovjek od nastanka svijeta do jutros stvorio. I na svom tom putu s evropske strane postoji samo jedno mjesto od Boga dato za proizvodnju soli. Ulcinj.

Imali smo solanu. Solana danas ne postoji. Kod nas je rašireno vjerovanje da smo ljudi rođeni i stvoreni za patnji. Slučaj solane u Ulcinju za mene je znak da smo ljudi kadri da uveličaju sve osim sopstvenu glupost. Nijesmo mi za patnju stvoreni. Patimo jer rijetko što sporno vidimo u odlukama koje donesu hermelini ljudske gluposti bez mrlje inteligencije.
Smislili smo kako da uništimo solanu i gradimo vile i hotele. Može da funkcioniše ali je oholo i budalasto rješenje. Protivrirodni blud...

Rađamo se i odlazimo s žigom odsustva promišljenosti, kritičkog mišljenja i emocionalne nezrelosti. Neadekvatno donošenje odluka. Trenutni impuls bez razmišljanja o mogućim posljedicama! Ignorisanje novih informacija i odbijanje da se prihvate drugačija mišljenja i perspektive potkrijepljene dokazima. Nesmotreno trošenja novca. Dvosmislen jezik. Omalovažavanje tuđih mišljenja. Nespremnost da se uči iz grešaka. Neprestano pravljenje istih ili sličnih pogrešnih koraka. Donošenje zaključaka bez uzimanja u obzir svih relevantnih informacija ili činjenica. Odbijanje da se preispitaju sopstveni stavovi ili ponašanje, čak i kada se suočavamo sa protivnim dokazima. Nemoć ili odbijanje da se uzmu u obzir osjećanja ili perspektive drugih ljudi.
Stotinu godina gurate tako i to će biti dovoljno da vam likvidacije solane u Ulcinju djeluje kao logičan potez.
Ne bih ja nikog vrijeđao ali moram da kažem: To su mogli učiniti samo glupani. Ponoviću. Hermelini ljudske gluposti bez mrlje inteligencije.

SO I SVINjOKOLj

Kao dječak čuo sam da je so vatra oslobođena iz vode. To sam slušao u vrijeme svinjokolja. Kad nesretnu životinju pogube maljem, dignu na čengele i rasijeku joj stomak i ani nagrnu crijeva, koljač bi pretresao ona sitnija. Ako bi na njima postojale bijele fleke morali su ih odbaciti i nijesu se koristila za izradu kobasica. Vjerovali su da se svinja nekad prejela čiste soli i tako “sagorjela utrobu”.

E, to bi bila prilika da najstariji muškarac kasapa oslovi po imenu i doda to čuveno - so je vatra oslobođena iz vode. To sam prvi put čuo od Marka Stevovića. Kad smo se poslije nastanili na drugom kraju sela čuo sam je od komšije Raka Đurovića. Poslije sam tu “definiciju” našao u knjigama za koje znam da ih nikad niko od naših nije očima vidio. Razumio sam da je stara. Stara koliko i sama so. I sad mislim da je neko naš u osvit ljudskog roda sjedio uz oganj kad su njegov brat ili neka od žena izgovorili - so je vatra oslobođena od vode. Kako sam je ja poslije 50.000 godina čuo u periferijskom dijelu Nikšića?

Iz pećine gdje je to kazano ljudi su se rasuli o po svijetu. Svaki i svaka od njih nosio je sa sobom so, svijest što je so koju uz hleb dijeli s bližnjima i saznanje da je so vatra oslobođena iz vode.

I još nešto o svinjokolju. Dan poslije pogubljenja svinja i kasapnice - pršute, plečke, rebra i slaninu smo bjesomučno solili, polagali u sanduke i presovali. Poslije su to meso dizali na tavan i vješali o kuke. So je meso štitila od prokletih crva. Sjećam se da je uvijek bila ulcinjska. Bila je najjeftinija. Džakove te soli, kad stisne mraz i poledica, iznosili smo i prosipali po prtinama. Tu je bilo mjesto ulcinjskoj soli. Do trpeze je stizala samo tuzlanska. Sitna. Kamena so. Ulcinjska je tretirana kao industrijska so. Za nas, sve čega je u izobilju gubi cijenu. Čak i kad je najvrjednije! Takvi smo skrojeni.

So i solana u Ulcinju, osim u vrijeme svinjokolja i poledice na putevima, pominjali su se pred kraj ljeta. Nacionalni radio, televizija i dnevna novina slavili su vjetar i talas tropskih vrućina a proklinjali kišu koja je znala da opustoši berbu. Naglašavali su tone. Hiljade tona. Nikad niko ni riječ izgovorio o suštinu soli. Nikad niko nije izgovorio rečenicu i istinu koju su znali starci koji nikad nijesu ugledali more, mramor i čemprese. Kamioni. Milioni. Hiljade. Ni riječi o savezu što su ga naši preci s morem i kamenom stvorili i koji je u Ulcinju u 20. vijeku ozvaničen kao osoljeni savez nas i mora!

SO MUDROST

Mladi i izdržljivi momci išli su u Ulcinj. Brali su so i vraćali se s nevjerovatnim pričama o mladim Njemicama i dovoljno novca da okasne s povratkom na studije.
Živio sam u zemlji s izobiljem soli. Živio sam u zemlji gdje na jugu sunce sija 300 stotine dana. Živio sam u zemlji sa zakletvom: Hljeba mi i soli koju smo zajedno pojeli. Uz hleb je uvijek išla so! Sveta so.

Danas na hrvatskim TV stanicama gledam priče o berbama soli u njihovim solanama. Prelijepe, sofisticirano ispričane priče o moru, vjetru i kamenu. Kako kažu - dok je mora i kamena postojaće so.

Hrvatska ima so. Hrvatske solane proizvode 20 hiljada tona morske soli godišnje. Samo jednu od solana u kojoj se so skuplja ručno godišnje posjeti 130.000 turista.

Crna Gora danas ne proizvodi so i svu nju godišnje posjeti 2.600.000 turista.

Dobro je što starimo i što mogu da mislim kako smo prezirući ulcinjsku so u danima djeinjstva na nas prizvali posljedice prokletstva društva okašnjelog u svemu čim se mjere progres i razum. Gdje so mudrosti izostane ljudi ispijaju vodu gorčine.

Tako nam je suđeno.