Vlatko Simunović

STAV

Što ćemo sa Skadarskim jezerom?

Nedavno čitam vijest da je jedna osoba poginula a sedam njih povrijeđeno u sudaru tri plovila na Skadarskom jezeru, pod Žabljakom Crnojevića. Čitam da su nadzornici Nacionalnog parka Skadarsko jezero dva puta pokušavali da sklone limeni čamac sa snažnim vanbrodskim motorom koji je, sumnjaju, izazvao incident. Posljednji put su to pokušali 27. maja. Rečeno im je da te noći u Plovnoj jedinica policije Crne Gore na najvećoj plovnom površini na Balkanu nemaju nikoga u smjeni...

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Ta priča skreće pažnju na užasno nepoštovanje zakona koje je na Skadarskom jezeru postalo rutina. Možda i prešutni dogovor čuvara reda na jednoj i krijumčara i lovokradica s druge strane - ne diram te, ne diraj me? Ne znam. Znam da su nepovratno uništeni životi čovjeka koji je upravljao čamcem i čovjeka koji je poginuo. I dvije porodice. Ma, užas!

SASVIM LIČNO

Nego, znate li što su itinerari? Putna karta s opisima saobraćajnice. U osnovnom obliku to su mape. Kad pročitam sve vijesti koje sa Skadarskog jezera dolaze decenijama pomišljam da bih mogao nepisati nekakav itinerar Skadarskoga jezera gdje bih bilježio lokaliteta i događaje koji bi mogli biti doprinos opštoj istoriji beščašća. Živopisnom je to područje.

Sjećam se da sam se prije nekoliko godina zadesio u blizini mjesta na kom se dogodila ova nesreća s početka priče, Oktobarski sunčan dan. Nešto sam se bio navadio na biciklizam i izvezao sam se do Skadarskog jezera. Naišao sam na jedan lijep splav na kom toče ukusno rashlađeno pivo. Kad kažem uskusno mislim s pravom mjerom. Imali su i odličnu ukljevu. To nije tema priča.

Sjedio sam cijelo poslijepodne tamo i prisustvovao igri jezerskih vukova koji su se nadmetali u lovačkim pričama s lokalnom tematikom. Neko od mlađih bi svakih pet minuta startovao bučan motor i nekud odjurio s čamcom. Nakon nekoliko minuta čujem odjek s poluatomatske lovačke puške Beneli kolombo. Nijesam stručnjak za oružje ali se sjećam detalja prepirke i shvatam izvor pucnjave. Meni je svaka puška ista ali ovdje baš ne skrpam što sam čuo...Beneli kolombo.

Potom bi se momci vraćali za sto. Kuvala se njeguška kobasica i pilo crno vino. Sa svakom novom flašom glasovi sa susjednog stola su bili sve glasniji a rečenice sve manje razgovjetne. Onda se stariji muškarac s likom Bora Begovića u onom starom filmu Iskušavanje đavola spustio ispod stola i izdigao s teškom sačmaricom u rukama. Traaas, trasss...Iznad glave meni i nekolicini Francuza koji smo sjedili na drugoj strani,

Dva pucnja. Razabrao sam nešto kao : S puškom koja trza nema mi ravnog...Idi donesi!
Jedan momčić je uskočio u čamac i poslije tridesetak sekundi vratio na splav s ostacima neke žalosne bijele ptice u rukama. Bio je sav umazan krvlju koja se cijedila niz prste i kapala na patos. Jedna od Francuskinja držala je lice u rukama i jecala. Razabrao sam nešto kao: Meurtrier...
Za stolom preko otimali su se sa strijelcem oko one puške.

Nijesam čovjek sa svilenim stomačnim i živčanim petljama ali to mi je već bio znak da se gubim...Ispio sam to pivo. Posljednje na onom splavu.

NASLJEĐE

Najveće jezero na Balkanu. Prostor bogat ribom. Blaga klima i plodno zemljište u priobalnom području. Najljepša i prva na Balkanu štampana knjiga ćirilicom. Crkve i manastiri koji su podignuti kao sjećanje na veličinu i slavu Balšiće. Odrinjska gora. Kom. Vranjina, Grmožur, Starčevo. Beška, Moračnik, Tophala...Sveta Gora naše zaboravljene Zete. Ne treba biti čovjek dublje povezan s kulturom, kulturnom istorijom i humanističkom naukom da bi razumio što je nama Skadarsko jezero. Naše vjekovno i milenijumsko nasljeđe.

To je Skadarsko jezero, a ne sav poražavajući bilans politike koja duže od 100 godina ne poznaje ekonomsku kompentenciju, istoriju umjetnosti, planiranje i zaštitu prostora. Ne ta divljina...

Decenijama su kroz vodotoke Zete i Morače, Nikšić, Danilovgrad i Podgorica u najvećem slatkovodnom rezervoaru na Balkanu deponovali sve svoje kanalizacione vode. Danas to rade s nešto više opreza ali s jednako ružnim efetkima za biljne i životinjske vrste. Zato nerado jedem krapa. Dovoljno sam dugo na Zetui gledao kako plovi ono čim se krap u jezeru tovi.

Nekada je Skadarsko jezero bilo prostor na kom su okretni bastarduri s obje strane crnogorsko-jugoslovenske granice trgovali naftom i luksuznim automobilima “skinutim s osuguranja” u zapadnoevropskim zemljama.

Nekadašnje “poslovne imperije” i najstrašnije finansijske propasti planirane su u basenu Skadarskog jezera. Decenijama je to bila nebranjena vodena granica. Jedina u Evropi na kojoj su pod firmom državnih projekata opskurni likovi gomilali milione.

Zanimljivo bi bilo provjeriti životne stilove i imovinske bilanse ljudi koji su tu granicu “štitili” s crnogorske strane ili bili sčužbenici koji nadziru “projekte”. Zanimljivo bi bilo provjeriti kako su stečene bogatstva ljudi koji se danas razbacuju milionima a prije tridesetak godina njihov životni projekat je bila kupovina gumenog čamca, pente i automobila Zastava 128.

Naravno ništa se od toga neće dogoditi. Kako znam? Skitam i pričam s ljudima i mnogo sam toga čuo ali su mi nekako najtiši “junaci” sa Skadarskoga jezera. Nigdje zakon ćutnje ne funkcioniše kao na Skadarskom jezeru. Nigdje pojedinci i zajednica ćutnjom ne štite sebe i sebi slične kao što to rade ljudi koji su “poslom” vezani za Skadarsko jezero.

Gledao sam na nekoj kablovskoj televiziji prošlog ljeta serijal emisija o krijumčarima ilegalno destiliranog viskija koja gospodare Lujzijanom i okolnim državama na jugu SAD. Kad krenem u obilazak Skadarskog jezera ne uspoijevam se oteti utisku da ljudi sličnog prihološkog profila danas funkcinišu uz jezero i na jezeru. Ne generalizujem. Upoznao sam tamo mnogo vrijednim muškaraca i žena. Govorim o najmarkantnijim.
Krvolov, krijumčari i stočarstvo organizovano na principu slobodnog uzgoja stoke i konja. Bezvlašće i organizovani haos! Divlji zapad na prostoru gdje su se nekad davno sreli zapad i istok i gdje je formirana država s kojom nas današnje veže hiljadugodišnja vertikala. Svuda su znaci koji čovjeka navode na neku njenu današnju suštinu, na gorštačke i brđanske rezone iz krša gdje se uniformisana lice, šumar, policajac, komunalni redar, carinik tretiraju kao neprijatelji a ljudima koji traže zaštitu pred zakonom prijeti sačekušama i paljevinom. Tužno.

Naslov ove nevesele priče preuzeo sam od akademika Pavla Mijovića. Kakve je taj čovjek planove sa Skadarskikm jezerom imao! Sve smo mi to ismijali i odbacili. Listav njegove knjige i sve mislim da s nama kakvi jesmo na Skadarskom jezeru može ostati neki nov trag li zapis koji navodi na spomeničku memoriju Crne Gore? Teško.

Ružne, nebezbjedne lađe u virskom portu, nagovori na vožnje jezerom, razgledanje fendaka i ispijanje vina koja nastojimo približiti ukusima vina koja turisti piju kad su doma...Ničeg drugog tamo nema.