dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

"Zaseda"

Živojin Pavlović je jedan od rijetkih jugoslovenskih reditelja koji je svojim subjektivnim realizmom i dosljednošću u stilu kroz svoj stvaralački opus izgradio kritički odnos prema svemu što ga okružuje. Zaseda je film na osnovu priče Antonija Isakovića »Po treći put« i po motivima jedne od Pavlovićevih pripovijedaka objavljene pod naslovom »Legenda«.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Film prikazuje revoluciju kao ljudski čin, ne kao mit. Čin Ijudi koji samim tim što su članovi Partije ili OZNE nisu postali čistunci bez grijeha i preko noći se oslobodili svih svojih Ijudskih mana. Revoluciju nisu izveli čistunci već Ijudi — smiješno je danas i reći koliko je to poznato i trivijalno. Možda je baš ta dvostruka trivijalnost upravo jedino kontrarevolucionarna. Takvo vrijeme i organizacija Partije i društva pogodovali su još više i stvarali želju za vlašću, moći i slavom. O ovom filmu može se mnogo govoriti, on to zahtijeva prije svega svojim kvalitetima jer predstavlja jedno od najboljih filmskih i uopšte umjetničkih ostvarenja u jugoslovenskoj i evrpskoj kinematografiji. Zaseda je izuzetan film.

Zbog čega je onda bio zabranjen? Čini se da tadašnji kulturni poslenici i ne samo oni nisu bili sposobni da samostalno donese stav i sud o umjetničikim vrijednostima koje predstavljaju integralni dio kulture jednog naroda!? Ne radi se tu samo o Ijudima koji bdiju nad revolucijom i nevinošću grupe odabranih i zaslužnih pojedinaca, već možda o nečostoj savjesti. Uostalom, pada u oči da Pavlović nije želio, da rekonstruiše poznate događaje vezane za te dugo očekivane časove pobjede i da na tome ostane. Stvarajući atmosferu i ambijent malog mjesta u unutrašnjosti Srbije, svoju pažnju usmjerio je na to da nas suoči sa revolucijom i sa onima koji su se izborili za ostvarenje svojih ideala i da preispita etičnost, Ijudskost i čast u nizu postupaka i kroz kontrasne pojednosti iznese svoj subjektivni stav o životu, idealima i dogmi. A da li je to samo naličje revolucije ili nešto mnogo -Više? Kako tumačiti smrt mladog Iva, zvanog Vrana, čistog i neokaljanog u svom vjerovanju revoluciji? Taj mladić je centralna ličnost ovog filma. Čudni su i sumorni ti dani, sve je u sivilu, razrušeno, uništeno, glibavo i u raspadanju. Čak i pejzaži izgledaju neprijatno, tako da se svuda osjeća nespokojstvo. Niko za sebe nije siguran, teško je ići drumom a kamoli zanoćiti negdje. Jedino je varošica nekako bezbjedna.

Sve ove pojave imaju emotivnog odraza na ličnost mladog Iva koji se, sklanjajući od italijanske okupacije, našao u ovoj srbijanskoj palanci kod svojih rođaka, prilagodio se ambijentu, našao Ijubav i sa vjerovanjem dočekao oslobođenje. Njegova radost nije bučna, ali ga ispunjava čistotom i idealizmom. Ivovo vjerovanje u ideale revolucije gotovo je bezgranično i nastoji da im ostane vjeran, bez obzira na ličnu sudbinu. U svom zanesenjaštvu sklon je uvjerenju da su to nevažne stvari i da treba da se izdigne iznad svojih osjećanja. To je veoma teško, jer predstavnici nove vlasti, a naročito oficiri Ozne, ne ostavljaju utisak takvih Ijudi o kakvim je on sanjao čekajući slobodu. To su kontraverzni, prosti, toliko puta viđeni ljudi, koji misle da sve mogu, i koji se bahato ponašaju kao da je cio grad njihov i njima podređen. Sloboda ih čini bezobzirnim pa oslobađaju sve svoje strasti, instikte i podsvjesne želje, a jedan od njih mu čak otima i voljenu djevojku.

Tu su i razne druge ucjene, grubosti, zadovoljstva i prohtjevi koji se pravdaju pravom oslobodioca i nove vlasti. Ivo jednostavno zatvara oči. O tim poražavajućim slikama ne želi da razmišlja, još manje da sudi, nervozno ih potiskuje u sebi i u svom đačkom iznošenom odijelu djeluje još jadnije i tužnije. Ipak, u finalnoj sceni on ne može a da ne reaguje onako kako osjeća. U svojoj naivnosti se pitajući — kako je moguće hvalisati se uspjehom koji ni izdaleka nije takav kao što se predstavlja?

Naime, grupa kojoj je sam pripadao dugo je tragala za četničkim vojvodom dok ga konačno nije našla mrtvog, ispred napuštene kuće. Oficir, koji je vodio potjeru, naredio je da ga natovare na kolica i dovuku u selo gdje je ovo predstavio kao svoju pobjedu. Naredio je da se organizuje bogata trpeza i slavlje u čast značajne pobjede. U Ivu provaljuje gađenje, ne može da jede i pod izgovorom napušta selo. To je u stvari kajanje što je pristao da učestvuje u ovoj lažnoj predstavi. Pun bola i razočarenja, potpuno smućen, penje se uz proplanak dok ga iza jedne krivne ne presretnu ljudi koji su učestvovali takođe u ovoj zasjedi i potjeri. Oni mu traže dokumenta. Objašnjavaju se kratko s njim, ali kad shvate da ovaj snuždeni mladić nije u stanju da im bilo šta pokaže, učvršćuju automatski svoju sumnju. Bez razmišljanja, ćutke, zlurado i surovo, kao hijene ga ubijaju, ostavljajući ga da leži na drumu. Još u trenutku pojave filma ova scena je izazvala različita objašnjenja i tumačenja. Sve se svodilo na pitanje — čemu ovakav kraj i na šta bi on sve mogao da asocira? Ovaj film Pavlovića razlikovao se od svih tog vremena. Zaseda je oporija, subjektivnija, borbenija, ali i daleko polemičnija. Pri tom je posebno zanimljivo da Pavlović i tamo gdje je dominantna politika nalazi psihološka objašnjenja a karakterizaciju likova izvodi vrlo odmjereno. Pavlović ne dovodi u sumnju nijednog trenutka značaj oslobođenja i želi da ukaže kako je mnogo teže preobraziti sebe. Zato i ne iznenađuje što je već sam koncept filma privukao pažnju ne samo kritičara već i sociologa i političara. Zamjeralo mu se da pridaje suviše značaj efemernim događajima i da preuveličava utiske i osjećanja. Zaseda je film o sudbini, čovjeku, slobodi, idealima, Ijubavi, politici, sumnji, razočeranju, o izgubljenoj ljepoti, pun uzbuđenja i gorčine, istine, zluradosti i grubosti, ali kroz sve to i smisla koji ostaje u domenu Ijudskih osjećanja i potrebe za suštinom. Prkosi i lomi konvencije, pomjera granice između dozvoljenog i mogućeg, umjetnosti i politike, ali se ne može negirati vrijednost i značaj ovog filma u savremenom jugoslovenskom filmskom izrazu. Zaseda je rijedak film, i kompleksan, strogo subjektivan, sa Ijudskom i vremenskom dimenzijom trajnja sve ove godine.