dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

"Prometej s otoka Viševice"

Film se odvija na dva nivoa ili dva toka. Jedna je realnost, u kojoj bivši borac Mate Bakula (Janez Vrhovec), a sada direktor tvornice, dolazi u rodno mjesto na otok Viševicu, da bi prisustvovao svečanom otkrivanju spomenika palim borcima.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Boraveći jedan dan na otoku, srijeće stare prijatelje i saborce, ali i nekadašnje protivnike. Na drugom toku filma teče priča o njegovoj mladosti na tom otoku, i upornom nastojanju nakon rata da zaostalo selo krene iz mrtvila, da se dovede struja, o prvom braku koji mu se raspao uslijed njegove velike želje da nešto učini za svoj otok.

Jer mladi Mate (Slobodan Dimitrijević) tu na Viševici nije mogao učiniti mnogo, protiv njega bila je tvrda i zaostala sredina i ljudi koji su ga vukli unazad i koji nisu željeli prosperitet kakav je on želio i u njega vjerovao, bili su kao kamen o nogama. Tako je i napustio Viševicu i u gradu započeo novi život. To je dakle uzbudljiva biografija ovog Prometeja s otoka Viševice, koju je reditelj odlično prikazao, donoseći mnoge novosti i u temi i u estetskom obliku filma.

Za čime ustvari reditelj Vatroslav Mimica traga, šta želi otkriti u prošlosti koja svojom snagom sve dublje zadire u sadašnji život njegovog junaka? Ne priča li on o starom, prometejskom naporu čovjeka da se uzdigne nad stvarnost? Ne govori li njegovo djelo o jednom vidu iskonskog čovjeka? Jer biti čovjek, u pravom smislu te riječi — teško je do tragičnog, borba na tom planu ne dobija se pozama ni parolama. Mate Bakula je cijelim svojim bićem, kao trudbenik, vezan za ovu stvanost. Pa ipak, reditelj ga ne sukobljava sa njegovom sredinom na ustaljen i konvencionalan način. Svjedoci smo Bakulinog privatnog i poslovnog konfora, daje nam se do znanja da je on uvaženi rukovodilac poznatog preduzeća »Prometheus«, upozorava na rastrzanost i nervozu na licu i nemirni pogled pun zabrinutosti, ali se sve to skriva iza tamnih naočara. Mimica nijednog časa ne želi da se pomisli kako je Bakula izvan stvari u kojima bitiše i čak dopušta misao da je on možda izraz realnosti koja ga okružuje.

Sve je na izgled sasvim logično — njegovo interesovanje za poslove, briga oko porodice, niz sitnica i želja da na vrijeme ispuni i svoju društvenu obavezu, te da u pravi čas stigne na voz koji će ga iz gradske vreve prevesti na obale mora, bliže rodnom otoku Viševici. Hronologija se gubi i događaji ili emocije posmatrane iz današnje Bakuline pozicije dobijaju prostorne dimenzije.

Kakav stav zauzeti prema Ijudima koji su ga doveli na ivicu propasti i praktično onemogućili u njegovom djelovanju? Jesu li mu to prijatelji ili neprijatelji? Ko kome treba prvi da pruži ruku?

to ulaženje u podsvijest i u snove, omogućilo je Mimici da izgradi jaku nadrealističku konstrukciju, na kojoj je ostvario čitav film, obogaćujući ga nizom impresivnih detalja, od kojih svaki ima svoj smisao i svoju ulogu. Bio je to sasvim nov postupak u to vrijeme, ali bi teško bilo reći da je imao sljedbenike. Mimica je ostao jedini protagonista tog ekspresionističkog načina naracije, što će poslije nastavljati u još nekim svojim filmovima. Pitanje sažimanja u ovom slučaju mnogo je složenije nego što izgleda, i režija ga postavlja kao sinonim krize — čovjek mora da spozna svoju situaciju i da shvati da nije samo on potreban svijetu već da je stvanost, u svim svojim životnim tokovima, njemu još potrebnija.

Bilo bi banalno očekivati da se Bakula u grad vrati preporođen, rasterećen svih ili bar osnovnih sumnji. Jedina misao na koju se može osloniti jeste spoznaja da je u taj novi život Viševice ugrađen i njegov napor i da žrtve koje je podnio nisu bile uzaludne. Ali gledalac istovremeno ima priliku da njegovo lice i cijelu ličnost uporedi sa bjelinom mermera na spomeniku koji on upravo otkriva. Razlike su veoma male i asocijacija se javlja spontano. Zato i kadar koju vidimo na završetku filma nije do kraja objašnjen: Bakula hrabri mladića koji želi da učini još nešto više za prosperitet Viševice, ali nekako mlako, sa sjetom, kao da podstiče njegovo vjerovanje u ostvarljivost želja, a ne snagu i vjeru u otvorenu borbu.

Demistifikacija heroja dobila je željeni smisao tako da se i ne mora postaviti pitanje šta on predstavlja u našem svijetu. Odgovor je nedvosmislen — samo čovjeka. Elementari prirodni simboli: kamen, svjetlost sunca, beskrajnost pučine, usamljenost malih ribarskih brodića, nepokretnost atmosfere malog mjesta. U ovakvom konceptu otuđenja pesimizam nije način da se ličnost još više izoluje u svom intimnom svijetu već prirodni put ka organskam utapanju čovjeka u sopstvenu realnost.

Time je Mimica uvjerio sebe da film ne mora ostati u okvirima iluzionističke stvarnosti. Što se tiče režijske koncepcije filma, ona se ne može odvojiti od priče i njenog značenja. Mimica je režijski obradio ovu temu načinom koji se danas čini jedino mogućim, a već je to dokaz uspješnosti njegova postupka.

Posebno je ovdje značajan udio kamere, koju je u rukama imao Tomislav Pinter, jedan od najvećih jugoslovenskih snimatelja. Zbog toga, neke scene i mnogi pasaži ovog filma nisu ostali na nivou stereotipa i konstrukcije. Zar je onda sIučajno što im snaga dolazi iz onih fragmenata rađeniih od sjećanja i još neizblijedjelih fakata?

U dramaturškom smislu oni su tu da bi objasnili sadašnja raspoloženja, dileme i postupke umornog i opustošenog Mate Bakule. Mimica ih tako režira i montira da na njima može počivati cijela konstrukcija filma.

Na sve strane iz njih zrači dinamika, tako da djelo zadobija čvršći integritet. »Prometej s otoka Viševice« bio je cjelovito ostvarenje, koje mu ništa nije nedostajalo, a koje je svojim bogatstvom, i u temi i u formi, bilo izuzetno i sasvim originalno.