Nikola Banićević

osvrt

Nesvrstanost – duh prošlog vremena?

Prvi septembarski dan 1961. godine za tadašnjeg potpredsjednika SFRJ Aleksandra Rankovića i ministra spoljnih poslova Koču Popovića donio je poseban profesionalni izazov u organizaciji osnivačkog samita Nesvrstanih. Dok se predsjednik SFRJ Josip Broz Tito tog jutra spremao da na beogradskom aerodromu dočeka predsjednike država osnivača Nasera, Nehrua, Nkrumahua i Sukarnoa, SFRJ je počela sa ispisivanjem značajne stranice u međunarodnim odnosima. Nakon protokolarne procedure i uz najviše državne počasti, u 10 časova u Palati Jugoslavija počeo je samit 25 država osnivača.

Пише: Nikola Banićević Види све колумне

Formiran je pokret sa nadom da će dovesti do promjene svjetskog poretka. U bipolarnom svijetu, politika „Trećeg puta” započela je svoju misiju.

Hladni rat svijetu je donio bipolarnost u međunarodnim odnosima i blokovsku podjelu. Super sile toga doba SAD i SSSR imale su svoje interesne sfere. Države su odlučivale kojem će se od blokova prikloniti, a podjele su postajale sve dublje. Ovo je dovelo do brojnih incidenata između velikih sila, poput Berlinske blokade, Kubanske raketne krize, obaranja špijunskog aviona, ali i regionalne sukobe, poput Korejskog i Vjetnamskog rata i invazije SSSR na Čehoslovačku i Avganistan. Pokret Nevrstanih u međunarodnoj politici ponudio je novi koncept međudržavnih odnosa.

On je podrazumijevao da nema svrstavanja u blokove i koncepta kolektivne bezbjednosti u cilju služenja velikim silima. Imperativ je suprotstaviti se svakom vidu imperijalizma, a kroz saradnju u međunarodnim organizacijama boriti se za međunarodnu bezbjednost.

Promovisali su ideju mira, solidarnosti i ekonomskog razvoja, posebno nerazvijenih zemalja, od kojih su brojne i bile članice. Jedan o prvih saradnika predsjednika Tita, Edvard Kardelj, u autorskom tekstu iz 1977. godine pod nazivom „The Historical Roots of Non-Alignment” izdatog u časopisu „Bulletin of Peace Proposals”, imao je optimističku sliku budućnosti Nevrstanih, rekavši da je ova ideja „dugoročna perspektiva čovječanstva”. Da li je Kardelj zanesen idejom nesvrstanih vrijednost pokreta idealizovao ili je ona zaista takva? Da li bi pokret u vremenu koje živimo mogao imati značajnu ulogu u međunarodnim odnosima?

Odgovor na ova pitanja može se dati iz četiri ugla. Prvo, neosporno je da pokret podstiče razvoj neprolaznih ideja, te da one i danas imaju upotrebnu vrijednost. Drugo, upitan je njegov uticaj u tripolarnom svijetu, u kojem tri velike sile putem političkog, vojnog i ekonomskog uticaja apsolutno kontrolišu sve sfere interesovanja. Treće, neke od država koje su bile vodeće u pokretu danas ne postoje, a druge nemaju političku volju, snagu i interes da pokretu daju međunarodnu snagu. Četvrto, velikim državama nije u interesu da se manje razvijene zemlje organizuju u snažnu međunarodnu organizaciju i kroz modele multilateralne saradnje ostvaruju svoja prava.

Nesvrstavanje kao oblik međunarodnih odnosa izgubio je bitku sa novim odnosima imeđu aktera međunarodne politike. Nije na vrijeme reformisan i transformisan, pa iako je u oktobru 2021. godine u Beogradu održan poslednji samit, nema uticaja na pitanja od značaja za međunarodne odnose i bezbjednost. Ideja čije vrijeme je prošlo, ostaje kao duh prošlih vremena da podjseća da je politika „Trećeg puta” moguća. Ostaje otvoreno pitanje, da li će neki novi geopolitički odnosi aktivirati ideju nesvrstavanja ili će ona i dalje ostati u domenu „folklora” prošlih vremena?