Vlatko Simunović

Što sam naučio od Arsena

Dom bez domovine

Poklonio mi je Arsen Dedić knjigu pjesama. Ovako je bilo. Imao je koncert na Univerzitetu Donja Gorica. Dok su majstori štimali opremu nas dvojica sjedili smo u studentskom bifeu. Pili smo lozu. I baš smo joj se veselili. Nikad ga više nijesam sreo. A ta se knjiga od mene sakrila. Danima je tražim. I mislim što sam naučio od Arsena.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Toliko sam toga htio od njega čuti. Na promociji knjige „Dom bez domovine” i koncertu na Univerzitetu Donja Gorica pojavio u majicu sa slikom Voja Stanića. Zezao se da je stodeset kuna na nju potrošio a Stanić je izostao s njene premijere. Govorio je. Od svega najdublje se u moju memoriju urezala poruka; Nemojte ljudi dan počinjati objašnjavajući svako jutro ženi kako život ne valja i da će sve otići k vragu. Svim curama sa kojima sam u životu bio, a nije ih malo, smio bih povjeriti svoju dušu. Ne živite po onom našem: Sastaše se pa se sasjekoše.

PSEUDOKUČ
Pitao me te davne godine Arsen što znam o Dedićima iz Kuča. Osim Minje Dedića Arsen je bio jedini Dedić za kog sam do te noći čuo, ali sam bio jedan od Crnogorca koji znaju da su njegovi Dedići „iz Kuča“. Arsen mi je rekao da to nikad to nije dokazano, ali svejedno, svaki novi Crnogorac s jednakom ga je strašću ubjeđivao da je Kuč. Na kraju, dobio je jednu knjigu izabranih pjesama u toj svojoj imaginarnoj domovini. Dom bez domovine. Tako je nazvao. Dobio sam svoj primjerak. Što se naslova tiče, nije bio od onih kojima „nešto pane na pamet“.

"Da mi nešto ne bi „padalo na pamet“ volim sjesti da razmislim o nečemu što me tišti, pa sam se sjetio posljednjeg, nevoljnog rata, koji je nekima brat a nekima živi užas. Taj rat zovu domovinskim. Drugi kažu da je bio građanski...Kakvo god mu ime dali, puno je ljudi zbog njega moralo napustiti krajeve u kojima su živjeli i put ih je odveo u bespuća njihovih temeljnih domovina. Recimo, čovjek više nema svoj dom u Kninu, a ima domovinu u Srbiji u kojoj mu viču: Ustašo! Mnogo je ljudi na taj način izgubilo dom a dobilo uslovnu domovinu. Drugi su ostali tu gdje su, i imaju dom, ali nemaju više domovinu jer ih ona ne priznaje kao svoje. Iz domovine na njih motri podozrivo bratsko oko. Da poludiš", to je najvažnije što mi je o toj knjizi imao reći.

UTISAK I OTISAK
Život nije objašnjavao komplikovanim formulama. Ostavljao je utisak čovjeka koji je zahvalan životu. Takvi ostavljaju najdublje otiske.

"Ja i Gabi bili smo pošteni, vrijedni, nikada ništa nikome nijesmo oduzeli. Bili smo i daroviti u određenoj mjeri. Nikada ni od koga nijesmo tražili pomoć. Čovjek sam koji nikada u životu nije uzeo kredit. Nikada nijesam bio ničiji stipendist. Ništa meni ne nedostaje. Kada sam se na smrt razbolio Italija je platila moje liječenje. Direktor bolnice u Padovi vidio je u kakvom sam stanju i kazao: „Ako je Arsenu Dediću loše neka ga smjesta dovedu kod nas“. Stigao sam. Kazano je da sve troškove snosi regija Veneto. I tako su uradili. Jednu liru ja za to nijesam dao", to mi je govorio.

Kao na smrt bolestan čovjek u bolnici u Padovi napisao je svoju najbolju pjesničku knjigu. Kako? Prazno vrijeme. Pustoš. Nije mogao da drži olovku u rukama. Jedna ljekarka mu je kupila kasetofon u koji je kazivao stihove. Posvetio joj je pjesmu.
Kiša pada, vitar puše / Pokvaren sam iz dna duše / Vratila si me životu, na svoju sramotu /.
To su ta krajnje krizna stanja. Kad te život satjera u zamlu, generišeš novu snagu. Navodio me Arsen da razmislim o Oktobarskoj revoluciji, lenjinizmu, staljinizmu. Zar to vrijeme nije dalo fenomenalan teatar, slikarstvo, film. Maljevič. Ajzenšatjn. Šagal koji je bio komesar za kulturu u Vitebsku. Nevolje uslovljavaju veliku umjetnost.

Imali su i on negova moja poezija odnos sa politikom.

"Neće biti da sam joj se sklanjao. Zar nijesam napisao „Odlaze dječaci“, „Majka hrabrost“, „Ratni profiteri“? Prije pedeset godina, kada sam objavio u časopisu „Prisutnost“ ciklus pjesma „Čuda“ izbacili su me sa televizije gdje sam radio kao muzički urednik. Kazano mi je: „Nijesi napravio ništa loše, ali, znaš, ovo je ustanova državne propagande. Otiđi“. Naći ćemo neko malo mjesto u novinama za tebe. Rekao sam: „A što ćete reći njima zašto ste me otjerali. Zato što sam pominjao Isusa i Svetoga Nikolu. Hoćete li im to reći?“ Strahovao sam da mi ne zabrane da diplomiram. Pomišljao sam na emigraciju. Povukao sam se na selo, sjedio sam neko vrijeme u kući kod prijatelja koji je bio veterinar, čekajući da prođe bura i zaborave na mene. Prijateljica, Makedonka, čiji je brat bio taj veterinar bila je uz mene. Imao sam dvadeset godina i bio sam jedan od trojice, u tom naletu proskribovanih pisaca. Jedan je dobio nervni slom. Završio je na psihijatriji i više nikada nije stih napisao. Drugi je emigrirao i nestao u masi zemljaka rasutih po svijetu. Ja sam odlučio da sačuvam razum", rekao je Arsen.

PJESNIK U SAMOODBRANI
Pisali su o njemu najbolji. Tonko Maroević, Igor Mandić,Abdulah Sidran... I Krleža ga je pominjao.

"Moja je pozicija posebna. Nekad kažem da sam pjesnik u samoodbrani. Baš me briga jesam li pomoćni pjesnik. Nemam ja šta da tražim među stvorenjima koja proizvedu neku tanjušnu knjižicu i uobraze da bi trebalo oko nje napraviti veliku misu", tako je sve to on vidio.

Putovao je s Titom u Aleksandriju. Znao je maršal neke njegove stvari.
Da li je Tito svirao klavir? Kako da ne.

"Na „Galebu“, u sali za pušače, postojao je pianino. Zadesili smo se jednom tu nas dvojica. Svirao sam mu neke moje kompozicije. Onda je on meni svirao. Jednu malu Šopenovu etidu. Vjerujete mi da je znao šta radi. Odmjeren, galantan gospodin. Otišao je u Kairo. Mi mornari ostali smo u Aleksandriji. Po njegovom naređenju svaki dan smo dobijali nešto dolara. Da ne izlazimo u grad kao sirotinja", toga se te noći sjećao Dedić.

RAD OSLOBAĐA
Ni za čim nije žalio. Živio je vrlo intenzivno. Nije znao odmarati. Nije znao kada treba stati i poći na spavanje. Spavao je četiri ili pet sati dnevno. Morao je svaki dan proizvesti nešto. Muziku ili riječi. Svejedno. Čitav svoj život proveo je u školi ili na radu. Za nikakvu naknadu sa trinaest godina svirao je u šibenskoj limenoj muzici. U petnaestoj sam godini bio je profesionalni flautist. Radio je za platu u gradskoj opereti. Šibenik je tada imao operetu. Poslije je dugo nije bilo. Sada je opet imaju i na dobrom je glasu. Poslije je došla srednja škola. Pa je sve to razvalio i pošao u Zagreb. Maturirao je i upisao Pravni fakultet, skoro ga okončao i onda sve napustio jer je bio oženjen i imao kćerku. Kad već nije diplomirao na pravu, stigao je da to učini na Muzičkoj akademiji. Napisao je muziku za 140 pozorišnih predstava, snimao albume, putovao, sretao dobre i loše ljude...

Pitao sam ga: Što više naškodi čovjekovom zdravlju - iscrpljujući rad ili buran život?
"Djelimično, živio sam boemski. Nijesam se pazio. Nijesam se htio sklanjati od života i ljepote. Nijesam od onih čija je duša za raj stvorena. Poznate su moje bure. Tvrde da bi osrednju brodicu mogli porinuti u alkoholu što sam ga ja ispio. Pretjeruju. Mada nije da ga nije bilo...Mnoge naše slavne gospodične su me milovale dok nijesam zavolio Gabi Novak. Što u prijateljstvu, što u ljubavi, što u roditeljstvu, pedeset i tri godine sam uz svoju Gabi", tako je govorio Arsen.

Postoje ljubavi koje ne podnose ni jednu drugu riječ osim svoje. Njihova, srećom nije bila takva. Nikad se nije prepala ni jedne druge ljubavi. Kad već voliš moraš naučiti da lažeš za račun ljubavi.

Pitzao sam ga: Šta mislite o novinama i novinarima?

"Sve najgore. Mada, moguće da i među vama ima pravih ljudi. Sve je pitanje časti. Nemoj lagati. Nauči se da govoriš istinu. To je dovoljno da budeš dobar u tom poslu. Nažalost, više nego u drugim profesijama među novinarima imaš ljudi koji su stvoreni mrzitelji. Sviđaš se njegovoj ženi a on te mrzi u novinama".

Drske ljubavi. Dva braka, dvoje djece. Unuka. Sve je to postigao Arsen za kojim se šaputalo da je „čovik na zlu putu“. Ajde ti to probaj.

Poklonio mi je knjigu pjesama. Danima je ne mogu naći. Gdje li se je sakrila? Što sam naučio od Arsena?