dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film "Buđenje pacova"

Živojin Žika Pavlović je sa svojim koncepcijama prilično kasno ušao u filmsku produkciju, no uprkos svim modernim strujanjima ostao je dosljedan sebi i svom shvatanju filmskog izraza. Bio je izrazito kreativna ličnost - literata, esejista, reditelj, čovjek sa likovnim obrazovanjem. I, mada su njegove koncepcije danas pomalo zastarele (osjeća se naročito uticaj Bunjuela), one su u njegovoj interpretaciji toliko snažne, da uspijevaju da se nametnu i održe.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Taj "crni realizam" koji je zastupao Živojin Pavlović, ta filozofija o neumitnosti poraza jedinke suočene sa društvenim mehanizmom ili suočenje sa sobom, sve to odaje jednog romantičara, zaljubljenog u ljepotu brutalnosti, koji je uporno i sa dosljednošću gradio svoj autorski integritet. Među mlađim autorima bilo je dosta buntovnika, ali nijedan nije bio tako određen, nepokolebljiv i uporan kao Žika Pavlović. Potreba za filmom rođena je u gorčini i kritici svega onog što je godinama unižavalo filmsku priču svojim licemjerjem: banalni sadržaji, beživotni likovi, vještačke konstrukcije, kičerske fabule i jedan isti smisao!

Zar film mora uvijek nekome da služi ? Kakav je cilj priča u kojoj nema ničeg Ijudskog i umjetničkog? Takvoj slici realnosti niko ne vjeruje — pa ipak je mnogi podržavaju!

U filmu moraju biti slomljene konvencije, obezvrijeđeni apstraktni pojmovi, razgolićeni apriorni stavovi negirane deklarativne suštine i analiza opštih istina ukoliko u njemu želimo da vidimo autentičnu umjetničku formu. U osnovi umjetničkog čina leži težnja za destrukcijom, naglašava Pavlović prije svakog snimanja. Film se ne stvara samo posmatranjem. Potrebno je da se učestvuje, istražuje, saosjeća, suprotstavlja, da se bude prisutan svuda i samo ostvaruje u kreaciji. Pavlović ne prima stvari olako: uvijek je ozbijan, zabrinut, prepun nekakvih neprijatnih slutnji i otkrića, gotovo tragično raspoložen. Život mu se, bez obzira na ideološke iluzije, čini apsurdnim. Reditelj se stoga neprekidno i pita zašto su izvjesne situacije bezizlazne, teške i tragične. Možemo li biti ravnodušni prema patnjama onih koji žele da egzistiraju kao pravi Ijudi! Njegove ličnosti i kad maštaju o sreći ne rade to sa naglašenim zanosom. Pavlović za njima traga uvjeren da čovjek sveden na svoju unutarašnju subjektivnost ne može sam sebe da objasni, još manje da izmijeni, ukoliko sve ono što ga uslovljava ostaje isto. Usamljenost, otuđenje, svođenje čovjeka na nivo stvari, rezignacija i nemoć — nije li to dovoljno da bismo stali na stranu čovjeka i podržali njegove unutarašnje porive za slobodom i drugačijom realnošću. Njegovu pažnju podjednako privlače bore i neravnine na Ijudskom licu, patine na vlažnim zidovima, stvari u svom truležu i međuljudski odnosi. On nije nimalo sentimentalan prema svojim ličnostima, krajnje je skeptičan i ne zanosi se nemogućim. Cio Pavlovićev opus neki kritičari su proglasili za crni realizam. Bilo ih je koji su ga poredili sa romantičarima, neki sa naturalistima. Tvrdilo se dosta dugo da njegovi filmovi ne donose (!) ništa što već nije vidjeno ili opisano u literaturi. A čovjek? Pavlović upravo njime nastoji da defeniše situaciju. Njega ne interesuju iscrpni psihološki opisi sami po sebi, gdje god može kloni se meditacije i svoje emocije guši u ironiji, stvaranje mora da bude izvan te kontrole, ono je autentično jedino dok je sasvim neuslovljeno.

Za film granice ne postoje. Pavlović produbljuje i ovaploćuje svoj stvaralački postupak »Buđenjem pacova« . Izuzetnog događaja nema, a film je neobičan: gledano spolja, Velimir Bamberg čini veoma malo, pa je uporan u ubjeđivanju da je sve ovo sam izabrao i da u tom jadu i bijedi donekle uživa. Nekada je taj čovek nešto i predstavljao. Živio je daleko bolje, u drugačijem stanu i bez muke gdje će da nabavi novac. Uzroci njegovog pada su poznati (neslaganje sa oficijelnim načinom mišljenija), ali ne i motivi. Reditelj ni na jednom ni na drugom ne insistira, jer predmet njegovog interesovanja nije politički trenutak i implikacije, već sasvim određene životne prilike. Kriminal nije cijena koju je on spreman da prihvati.

A i čemu? Čovjek kako ga shvata Bamberg, ne smije da se svede samo na zadovoljenje svojih fizičkih potreba. Opsjednut je željom da bolesnu sestru pošalje na more, gotovo zagušen bijedom i unižen u svojoj čamotinji ? Reditelj, međutim, ni njemu sve ne vjeruje na riječ, pa ga okružuje mnogobrojnim iskušenjima, ubijeđen da se svaki stav mora dokazati u neposrednim životnim zbivanjima. »Buđenje pacova« posjeduje neobičnu gorčinu u atmosferi kojom se okružuje glavna ličnost, izvanredno efektne i sadržajne epizode.

Pavlović svoga junaka rijetko posmatra van njegovog ambijenta. On svoju stvaralačku pažnju koncentriše na unutarašnje reakcije, ispituje odnos Velimira prema ostalima, ali i ostalih prema njemu. Svoj život Velimir je sveo na iluziju, ona je vidljiva čak i u onim najdrastičnijim scenama snimljenim na krajnjoj periferiji, u naturalističkom ambijentu punom gliba, bijede i bola skoro nemogućeg za život. Novac nije problem, do nijega se uvijek nekako dođe, ali je neizvjesno da li će oni otići tamo gdje su naumili. Zato se i pojavljuje lijepa, zavodljiva i nepoznata djevojka. Kada mu ona odnese sav novac — film se neće preobraziti u sentimentalnu suzu. Naprotiv, tek tada postaje gorak. Da su kojim slučajem scenaristi Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara reditelju predložili srećniji obrt — sasvim je neizvjesno da li bi se bitnije izmjenio položaj ovog čovjeka. Rediteljski postupak je krajnje suzdržan i bez vidne spektakularnosti, ali u svakom času potpuno arbitraran. U tome je njegova efikasnost. Ako se istina osvjetljava sa one tamne strane, realnost sagledava iznutra, a čovjek iskazuje kroz sveukupnost svojih postupaka, spoljni okvir zbivanja ne može da se poistovjeti sa onim što Pavlović podrazumijeva pod formom ekspresije. Otud ovaj, kao ni drugi njegovi filmovi, ne privlači pažnju svojim formalnim izgledom. Ponekad se čini da je pred nama neorganizovani materijal, stihijnost koja se graniči sa improvizacijama unutar poznatih dramaturških konvencija. Zato sloboda nije, niti može biti vrlina slabih i očajnih već akcija pravih! Sve ostalo je apstrakcija, ukoliko čovjek ne nađe u sebi snage da svojim životom i akcijom preobrazi svijet, da ga pervaziđe, osmisli i obogati Ijudskim kvalitetima.