dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film - Inspektor se vratio kući

Vjerovatno najpoznatiji (uz film Banović Strahinja) Mimičin film, Inspektor se vratio kući povratak je geg formi, režijski, muzički i likovno toliko razigran da je priča o inspektoru amateru koji slijedi vlastiti trag najmanje pamtljiv element. Ovo je djelo inspirisano željom za oblikovanjem forme koja će počivati na paradoksu.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Uprošćeno, to bi trebalo da bude parodija na djela kriminalnog žanra, posebno na bravuroznost klasičnog zapleta i efektnu jednostavnost u pripovijedanju, negiranje psiholoških faktora i oslobađanje od dramske napetosti. Sve je upućivalo na ubjeđenje da se Vatroslav Mimica približava koncepcijama antifilma, ali se ubrzo ispostavilo da su njegova interesovanja nešto šira. Niz duhovitih situacija, komičnih detalja sadrži ova crtana filmska satira na jednu fantaziju sa željom za doživljajem nečeg tajanstvenog, napetog i dinamičnog.

Treba se samo sjetiti scene u kojoj Inspektor konačno nalazi mir u svojoj sobi. Ma koliko da je situacija poznata, Mimica insistira na njenom pokazivanju dok ne stekne nijemo uvjerenje da je ona tek dio strukture samog filma. Konkretizujući je do najsitnijeg detalja, reditelj istovremeno naglašava povezanost motiva i unutrašnjeg sadržaja. Dok se figura zadovoljno odmara sa nogama potopljenim u lavoru i novinama u ruci, preko slova počinje da titra otisak prsta: čim na sebe skrene pažnju počinje da bježi a svaki pokret dobija u konkretnosti. I tada nam postaje jasno da ova pojava nije slučajna igra već u svemu događaj u čijem stvaranju itekako aktivno učestvuje sama ličnost.

Dovoljno je provjeriti utisak koji formiraju svi oni uvodni detalji pa da nam postane jasno da je riječ o biću koje je potpuno identifikovano sa funkcijom policijskog istražitelja. Njegovo unutrašnje raspoloženje uslovljava pojavu utiska i implicira samu akciju. Predavanje ovoj konkretnosti i djelovanju lišenom svake iluzije ima nečeg tragičnog u sebi. Inspektor oprezno prolazi ulicama grada izbjegavajući "opasnosti". Dolazi kući. Pere noge i čita novine. Odjednom ugleda otisak prsta koji naglo počinje bježati. Inspektor ga slijedi...Da li je Inspektor svjestan besmislenosti situacije i položaja u kome se našao? Sadrži li pokoravanje akciji u sebi i nešto protestno? Nije li traganje izraz dubokog subjektivnog pesimizma?

Taj put koji Inspektor prelazi ulicama, fasadama, podzemljem, ima nečeg turobnog u sebi i svojim hladnim mehanizmom. Treba samo precizno analizirati svaku promjenu u intenzitetu pa da nam postane jasno kako figura sama sebe individualizira i definiše. lnspektor ne iskazuje emocije, izraz mu je potpuno statičan, a pokret dosta tvrd. Pa ipak, sve mu to ne smeta da postepeno zadobija individualnost — kada dođe vrijeme finalu mi tačno znamo kakva figura stoji pred nama pa nije teško objasniti ni reakciju u času kada saznaje da je otisak za kojim je toliko tragala — njen lični! Pucnjava, lom stakla i crvena mrlja predsatvljaju upravo subjektivni protest protiv očajanja, konačnosti situacije i činjenice da se zapravo ništa nije dogodilo.

Realizujući ovaj film Mimica je bio uvjeren da prvi put u taj oslobođeni pokret unosi nešto više od svog životnog iskustva, sjećanja, nada, strepnji. To je vjerovatno i razlog što je svojevremeno i tvrdio kako film »Insipektor se vratio kući« predstavlja unekoliko i njegovu intimmu ispovijest. Iz toga je zatim u kritici izvlačen zaključak da cijela struktura doživljaja sadrži nužno sve implikacije autorove ličnosti. Željela se komedija, a stvorena je drama u kojoj se smrt priprema nonšalantno, sa osmijehom, kao da je riječ o veoma zabavnoj igri.

Ovo je bilo presudno za ritmičku montažu kojoj je Mimica u filmu posvetio izuzetnu pažnju: pokret traži samoostvarenje, a režija želi da u tome vidi njegovu životnu a time i Ijudsku realizaciju. Režija se za to pobrinula naglašavanjem kontrasta između Inspektora i ostalih materijala tako da se odluka rađa kroz svijest o tako izgrađenim odnosima. Tako smo i u figuri, odmah u prvoj sceni, osjetili izvjestan automatizam u postupcima.

Naravno, izbjegavajući eksplicitnost, Mimica nije pretjerano insistirao na isticanju superiornosti te sile nad onim najintimnijim Ijudskim potrebama. Zbog toga se već od početka smiruje i parodija, pa manipulisanje tehnikom izraza postepeno dobija drugačiji smisao i u gradacijama koje nadolaze pažnja je sve više usmjerena na transformacije ideje a ne forme. Zato se komično prelama kroz dramatično, dok ne zazvuči sasvim tragično. Mimica oblikuje svoje figure takođe bez volumena, plošno, (gdje dominiraju linije ), opet zajednička anti-diznijevska pozicija u odnosu na iluziju trodimenzionalnosti tijela i likova, ali iz drugog razloga nego što je to čino veliki Dušan Vukotić.

Mimica oblikuje svoj kadar složenom grafičkom strukturom, stvarajući atmosferu tamnim uzavrelim bojama i izražavajući stalno izvjesnu zakočenost. Dakle, on prati unutrašnju sputanost pokreta u krajnjoj misaonoj konsekvenci ovisnost i povezanost svake vanjske akcije s unutrašnjim ograničenjima i preprekama čovjekove ličnosti. Autor u tom svijetu logično oblikuje sve elemente kao krute, neelastične plohe, opterećene u likovnom sadržaju - ne u negativnom smislu, kao što su i bića koja one apostrofiraju opterećena morama.

Prostor u pozadini gradi Mimica sistematskim promjenama planova, boje, rastvaranjem njenog pigimenta i otvaranjem širokih kolorističkih bezdana, pri čemu likovni elementi opet postaju rječiti nosioci tragičnog doživljaja. Tako Mimica dobija složenu, strukturalnu kompoziciju prostora: slažući jedan iza drugog planove boje, on postepeno osvaja dubinu da bi tako naglasio bezidanu pustoš koja tu vlada, dok mu likovi u svom plošnom, mehaničkom pomjeranju ostaju vezani za prvi plan.

Od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka, Mimica je bio posvećen igranom filmu, da bi mu se početkom sedamdesetih sasvim okrenuo. Međutim, ni igrani film nije zadržao njegov interes puno duže, već je svoju redateljsku karijeru okončao relativno rano filmom Banović Strahija iz 1981, sa Draganom Nikolićem (Kesedži Alija ) i Frankom Nerom (Banović Strahinja) u glavnim ulogama.