Tufik Softić

KOLUMNA

"Gacao sam, gacao, pregacao život"

Ohrabrila me anketa koja je sprovedena među građanima Berana i gdje je 54 odsto njih odgovorilo da ima ili je imalo za prijatelja pripadnika RE populacije. U manjini su ostali oni koji su negativno odgovorili na ovo pitanje.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Pomislim, oni ispadi na društvenim mrežama kada se radi o RE populaciji, koji imaju notu prikrivene ili otvorene ksenofobije i netrpeljivosti, sve je to ipak na nivou incidenta, a ne većinskog mišljenja i odnosa prema Romima i Egipćanima u mom gradu.

Onda se prisjetim druga iz najranijih školskih dana, Danja Selimovića, Roma iz ugledne porodice koja je imala veliku kuću u Novom naselju. U to vrijeme domicilni Romi nisu živjeli getoizirani samo na Donjem Talumu, već su imali velike i moderne kuće u drugim gradskim naseljima. Danjo je bio pravi prijatelj i ni po čemu se nije odvajao od nas ostalih. Trudio se da bude dobar učenik. Bio je izuzetno muzički talentovan, pohađao je i muzičku školu, svirao harmoniku i bio član gradskog kulturno umjetničkog društva.

Ne vjerujem baš da je tačna ona priča kako je na pismenom zadatku sa temom opisa nekog zanimljivog doživljaja ispisao nekoliko rečenica o tome kako se sa bratom jednog ljetnjeg dana vraćao sa plaže, kako su “gacali” Lim, kada je brat, Dilber ili Zumber, povikao - “Joj mene mila majko, opeca me zmija. Ja sam odmah otrčao kući, donio motorcangle, i izvadio žalac”.

Je li Danjo stvarno to napisao, ne znam, ali je ostalo da se prepričava. Nije se Danjo ljutio zbog toga, bio je veselog duha i lako je prihvatao šalu na svoj račun. Njegov mladji rodjak Ježo, ostao je u pričama i zgodama zapamćen po tome kako ga je brat dozivao - “Ježo, Ježo, zove te majka da ručaš večeru”. Ježo je danas rijetki od domicilnih Roma, koji je ostao u Beranama i nije otišao trbuhom za kruhom u bijeli svijet. Omiljena destinacija beranskih Roma bila je Italija, i omiljene modne marke, italijanske. Ježovog oca Šuća pod stare dane sam fotografisao sa “Armani” naočarima za sunce koje je donio za uspomenu sa poslednjeg potovanja po toj zemlji.

Šućo je bio ugledni taksista, gospodskog držanja, sa uvijek dobro održavanim i čistim mercedesom. Nije mu bila baš neka nužda da radi, ostala djeca, braća i sestre, slali su iz inostranstva koliko god je trebalo, ali Šućo nije mogao bez volana, a i bez druženja, nije mogao da radni dan ne završi u kafani sa prijateljima, gdje ga je konobar na kraju uvijek zakidao – “šta smo ono imali, šest piva, puta pet, trideset pet, je li tako čika Šućo? Tačno, pratim ja, ne možeš ti mene da prevariš, naplati četrdeset”, odgovara Šućo. Kada mu konobar vrati novac i kaže da ga je prešao, Šućo se onda smije i šalje turu čitavoj kafani.

Jadranka Selimović je rano ogrezla u alkohol, bila je prepoznatljivi beranski lik. Čekala je jednom prilikom ispred ambulante, potrefila najveću gužvu, kada je neko iz gomile doviknuo - Selimović! Jadranka uđe kod ljekara misleći da je prozvana, nastane svađa, ljekar je izbaci vani, ona shvati šta se desilo, izadje i kaže sa vrata čekonice - “ko je bre rek’o Selimović, da mi izede…”! Onu rabotu je tako lijepo izgovorila, ali nije baš zgodno da se to i napiše.

Romi su jednostavno bili tu, dio nas, i nikada niko nije imao za njih ružnu riječ.

Mogao bih i da ispričam kako sam intervjuisao udovicu Zelenu koja je sebi, svom mužu Zuhdiji, i njegovoj drugoj ženi Darinki podigla zajednicki spomenik, uklesala na blistavom crnom mermeru mercedes sa tablicama italijanskog grada Padove. Ona i muž naslonjeni na mercedes, a ispod posveta - „I pored Darinke vihor života stvorio je naš život. Imali smo jedno drugo 25 godina. Povratak kući, četiri mjeseca i deset dana lijepog života. Zuhdija, 5. januar mi je odneo sve, tvoja Zelena“.

Ili kako sam pisao reportažu o tada najstarijem Romu u Crnoj Gori, Cufu Selimoviću, koji je skoro potpuno slijep znao svaku gradsku ulicu. Ponekad bi se, ipak, desilo da izgubi orijentaciju i da nekoga od prolaznika pita – “gdje sam, gdje je Talum”?

Prolaznik ga najdobronamjernije okrene u pravcu u kom treba da ide, i on potom nepogrešivo stigne do kuće. Ili o onom Romu, koji je imao prelijepu kuću u Polimskoj ulici, i najskuplju kovanu ogradu sa velikim znakom “Versaće”. Umro je prije dvije godine od korone u Italiji, sahranjen u Beranama.

Da beranski Romi ostavljaju amanet, gdje god da umru, da se sahrane na njihovom groblju u Beranama, uvjerio sam se vidješi nedavno umrlicu šezdesetosmogodišnje Atibe Selimović. Umrla je u Njemačkoj, u Bad Oeyenhausen, sahranjena na Gradinskom polju, ožalošćeni ćerka Tereza, sinovi Rudi, Roland, Fric, Robert, Valter i Tomislav, snahe Ingrid i Katarina. Djecu je vjerovatno tamo rodila, sudeći po imenima, ali samo jedno mjesto je nju čekalo. U Beranama.

Malenu zajednicu domicilnih Roma, kojih ima više na Gradinskom polju i rasutih po svijetu, nego u ovom gradu, krajem devedesetih uvećala je RE populacija koja je izbjegla sa Kosova. Medju njima su bila i dva Roma ili Egipćanina koji su trebali da svjedoče o ratnom zločinu jednog visokog oficira OVK. Crnogorska policija ih je nadgledala i čuvala, ali su jednog od njih kada je otišao do prijatelja na Konik, misteriozno udarila i usmrtila kola. Nisam siguran da je to bilo slučajno, mada se ispostavilo da je vozač bio pijan. Zaboravio sam mu ime.

Mnogo bolje sam zapamtio drugog, tada već starijeg, koji se zvao Ram Jolaj. Bio je svjedok i očevidac ubistva njegovih prvih komšija Srba od strane pripadnika OVK. Prijetili su mu, a taj protiv koga je trebalo da svjedoči u Hagu na kraju mu je za opomenu ubio sina. Ram Jolaj se sklonio u Berane i ne znam da li je još živ. Koliko se sjećam, hrabro je svjedočio u hagu.
Sa tom zajednicom Berane je dobilo i jedan maleni derviški red čiji starješina je bio Zejnel Beća. Nekoliko puta sam prisustvovao njihovim vjerskim ritualima, Zikru, kada se kroz prepoznatljivi ples približavaju Bogu i tijelo probadaju iglama, bez kapi krvi. Sa Zejnelom sam se sprijateljio. On se danas povukao na jedno mirno mjesto, a njegov sin Sultan, koji je tada bio dječak, izrastao je u pametnog mladića i postao prvi i pravi ozbiljan borac za prava RE populacije u Beranama. Stalno je zaposlen u Domu zdravlja i izvršni je direktor NVO UZPRE, koja je radila anketu sa početka teksta.

Tom anketom je utvrdjeno da je glavna negativna percepcija RE vezana za prosjačenje. Lako ćemo se složiti da toga ima previše, ali bi mogli uputiti apel policiji da nastavi akciju “Prosjak”, kada su uhapsili nekoliko romskih roditelja i odraslih koji su primoravali djecu na prosjačenje praveći od toga biznis.

Duboko me potresla slika romske djevojčice koja za vrijeme nedavnog prazničnog bazara, u glavnoj ulici, onamo preko puta Baćkove trafike, prevrće korpu sa smecem, vadi neku kartonsku ambalažu i liže ostatke čokoladnog preliva. U jednoj ruci mi je bio povodac od kućnog ljubimca, a drugom sam zagrlio djevojcicu i doveo je do trafike da bira slatkiše, pola je htjela da plati i prodavačica.

Želim da kažem, onima kojima smeta prosjačenje poručio bih da ne ostavljaju novac. Neka kupe djeci koja prose ispred marketa neki kroasan ili sok. I neka ih prihvate takve kakvi su. Nisu izbjegli u Švedsku, nego u Crnu Goru. Da li su se usrecili? Ne bih baš rekao.

Nekako baš dok pišem ovaj tekst, saznajem da je moj školski drug Danjo prerano umro, kao što većina Roma ne dočekuje starost. Obećao sam njegovom bratu Halemu, koji je u Njemačkoj, da ću, čim okopni ovaj led, poći do romskog groblja na Gradinskom polju gdje je sahranjen.

Odćutaću pet minuta nad grobom. Neću ga pitati da li je istina ono za zmiju, kliješta i žalac. Samo sam siguran da ću ga jasno čuti kako mi mladalačkim, dobro poznatim glasom, od nekuda priča gdje sve bio - “Gacao sam tamo, gacao ovamo, gacao, gacao, pregacao život i vratio se ovde, zauvek”. Može li poslije ovoga bilo ko od nas reći da mu je Berane više u srcu nego što je bilo njemu.

Mom prijatelju Romu, Danju Selimoviću.