dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film Sofka

Najznačajni kinematografski poduhvat 1948. godine bila je svakako ekranizacija popularnog romana "Nečista krv" Borislava Stankovića, po adaptaciji Aleksandra Vuča u režiji Radoša Novakovića

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Do njihove saradnje došlo je nimalo slučajno, jer su obojica pripadali istom krugu stvaralaca, koji su imali gotovo identične poglede na razvoj jugoslovenskog filma. Iako mlad i bez ozbiljnijeg filmskog iskustva, Radoš Novaković je već tada predstavljao zrelu stvaralačku ličnost. Ovaj reditelj je naglašavao složenost i specifičnost medija i isticao sve one estetske razlike koje dijele film od teatra, literature i drugih umjetničkih izraza. Veličao je filmski kadar kao osnovni element izraza i objašnjavao njegovo djelovanje u iskazivanju stvarnosti i trajanju u vremenu. Zalagao se za realizam i neprekidno prisustvo stvarnosti u filmu i sinteze koje će bitno uticati na kvalitet umjetničkog stvaranja.

Za ovaj projekat izgrađeni su do tada najveći objekti i izvršene obimne pripreme. Uz to, svako je imao predstavu o Stankovićevom svijetu starog Vranja i onim odsutnim trenucima kada se rušilo tursko doba i nagovještavolo novo vrijeme. Zbog toga je i pažnja javnosti bila usmjerena na to da li će se Vučo i Novaković držati doslovno romana ili će pokušati da stvore samostalnije i novo filmsko djelo. Otud je dolazio i niz kritičkih rasprava poslije prvog javnog prikazivanja Sofke. Tradicionalisti su bili razočarani što u filmu nije sasvim vjerno prenijet sadržaj romana, što su izostali mnogi detalji i naročito psihološki opisi pojedinih ličnosti. Novaković je dobro znao da stvaralačka sloboda o kojoj svi toliko govore nikad nije postojala sama po sebi u objektivnom svijetu i da se ona mora pronaći u sopstvenom stvaranju.

Priča o tragičnoj sudbini lijepe Sofke (Vera Gregović), koju nemoćni i finansijski upropašćeni efendi-Mita tjera da se uda za nedoličnog ali bogatog mladoženju, dvanaestogodišnjeg dječaka; o Markovim strastima (Milivoje Živanović),u onoj noći kad se spremao da uđe u postelju svoje snahe i svemu drugom što se oko ove čudne, bizarne ali i popularne priče ispredalo. Literarni kritičari su smatrali da je ova čulna romantika prepuna autentičnih strasti, iskonske poezije i one čudne psihološke atmosfere koja se ogleda u Stankovićevim opusima, izmaglicama, tamnim noćima, maglama, vodama, Ijudima, odnosima koji se naslućuju ispod fizičkih zbivanja i duboko ispod same fabule. Otud i iznanedjenje kritike da se Aleksandar Vučo i Radoš Novaković i nisu posebno trudili da što vjernije prenesu sadržaj romana i što su prešli preko mnogih karakteristika tog vremena, pa se čak usudili i da dopisuju Stankovićevom djelu neke scene, radi potreba samog filma.

Sofka je tako postala statična slika, zaustavljeni trenutak jednog svijeta koji nepovratno odlazi, idealizacija koja više ne živi pravi život, ne mijenja se i u znatnoj mjeri postaje otuđena od stvarnosti koja će se tako surovo sa njom ponijeti. Od ovog shvatanja odustalo se u drugom dijelu filma kada se Sofka već nađe u seljačkom ambijentu Markove kuće i kada se ovaj silnik, svim svojim strastima, ustremi na tako bogatu i lijepu snahu. Situacije koje se i tu slikaju ipak su kao nešto što je dato, od drugih namješteno i uređeno i ma kako u njima sudjelovala Sofka ih nikad ne doživljava kao svoje pa čak ni onda kada prima ključeve i postaje gazdarica imanja posle Markove pogibije.

Reditelj je insistirao da svaki kadar bude stvaran i da se kroz montažu mogu učiniti ravnopravnim i ambijent i glumci i riječi. Ima kadrova u kojima je prepoznatljiv uticaj ruske rediteljske škole, dok je u nekim scenama naglašenije prisustvo iskustva američkih i francuskih filmova. U svemu tome je jako prisutna eklektika (tražiti najbolje), kao uslov da bi se došlo do filmskog jezika. Novaković je vjerovao da se metaforičnošću pojedinih kadrova može doći do punog vizuelnog utiska. Uostalom, takvim postupkom reditelj je uspio da određenim kadrovima u strukturi obezbijedi dimenzije i mogućnosti u kojima će se tek mnogo kasnije otkriti pravi smisao i ljepota. Sofka je mogla biti vrlo značajan podsticaj za svođenje filma na ono što on zapravo jeste.

U ovom filmu nema samoobmane, stihijnosti, improvizacija, niti otuđivanja od prirode filma. Uz sva osporavanja ili neprijatna poređenja, Sofka predstavlja i izuzetno ostvarenje iz tih prvih stvaralačkih godina, u kojima se tragalo za identitetom i mogućnostima filmskog izraza. Stvaraci filma, Vučo — Novaković za to vrijeme najboljeg i najodgovornijeg jugolovenskog filma, da izbjegnu zamjerke — izmijenili su naslov. "Sofka" a ne "Nečista krv". Na žalost, upravo Sofke najmanje ima. Umjesto brižljivo opisane glavne junakinje romana, mi imamo jednu zaista vrlo lijepu protagonistkinju ali potpuno tuđu — i fizički i biološki.

Ona je u tom svijetu jedna skoro neznana ljepotica. Oko nje su se, očigledno, mnogo trudili i ponose se njome. Brižljivo su je maskirali i pažljivo obukli, u skupocjeno odijelo, sasvim novo, bez bora, nenošeno, i pažIjivo je donijeli na veliki ekran – na pozornicu. Ona je teško smjela, tako opremljena, da krene s mjesta, gledala je sebe, u manekenskom i idelnom narcizmu. Savršeno hladna i bezlična, muzejska. Kada je dobila još onaj ukras na glavi za vjenčanje, sva bijela i vitka odvela nas je daleko od Vranja, ko zna gdje. Međutim, bez obzira na kritike koje su pomno analizirale svaki lik i koncepciju cijelog filma, ipak je na kraju moralo da bude vidno da Sofka sa svim svojim vrlinama i manama predstavlja značajan iskorak u afirmaciji filmskog jezika i izraza. Upravo zbog svega toga ovo djelo Radoša Novakovića bilo je po mnogim nagovještajima ispred trenutka u kome je nastalo.

Poslije Slavice, Sofka je film koji je imao najviše odjeka u kulturnoj javnosti toga doba i izvršio je veliki uticaj na raščišćavanje mnogih dilema i predrasuda oko samog jugoslovenskog filmskog stvarlaštva i filmskog jezika.