[ Peščanik ]

JAČANjE DESNICE U EVROPI

Tri greške Kristin Lagard

Tri greške koje je Kristin Lagard učinila obavljajući funkciju predsjednice Evropske centralne banke (ECB) svakako nijesu glavni uzrok jačanja desničarskog populizma u Evropi, ali su mu značajno doprinijele.

Пише: Види све колумне

Piše: Janis Varufakis

Njena prva greška koštala je Italiju milijarde eura, da ne pominjem narušenu reputaciju ECB, koju je Mario Dragi, njen prethodnik, uz mnogo truda gradio. Sjećate li se marta 2020: svijetom je vladao strah zbog pandemije, tržišta su bila u stanju panike, posebno zbog problematične solventnosti Italije, zemlje opterećene ogromnim dugom, koja uz to nema centralnu banku spremnu da doštampa novac, kao što su to činile Federalne rezerve u Americi, Banka Japana, pa i Banka Engleske.

Kada su je na konferenciji za štampu pitali da li će Evropska centralna banka stati iza italijanskog duga i spriječiti dalje širenje jaza u kamatnim stopama po kojima se zemlje evrozone zadužuju, Lagard je propustila da tržišta i javnost umiri čuvenom Dragijevom rečenicom: "Uradićemo sve što bude potrebno". Učinila je upravo suprotno, rekavši: "Nije naš posao da kontrolišemo razlike u kamatnim stopama". Za samo nekoliko sekundi, troškovi zaduživanja italijanske države drastično su porasli. Italijanska vlada je pobjesnjela, dok je liderka populističke opozicije, Đorđia Meloni, koja je u međuvremenu postala premijerka, sigurno bila više nego zadovoljna.

Druga greška je manje upadljiva, mada je proizvela dublje i dugotrajnije posljedice. Poslije sloma 2008. godine, ECB je počela da zasipa novcem nestabilne evropske banke, u nadi da će ga one proslijediti poslovnom sektoru u obliku kredita i tako oživjeti posustalu evropsku ekonomiju. Poslije 2014. godine, kada su referentne kamatne stope zašle u negativnu zonu, ECB je praktično plaćala bankarima za držanje stotina milijardi eura na ECB računima. Umjesto da novac iskoriste za kreditiranje novih poslovnih poduhvata, bankari su ga ostavljali da leži na računima ECB i ubirali mito koji im je ECB ponudila u obliku negativnih kamatnih stopa.

Danas, kada je inflacija podigla glavu, za milijarde parkirane na ECB računima isti bankari ubiru visoke kamatne stope, dok su kamate koje nude deponentima i dalje smiješno male. Umjesto da iskoristi ovlašćenja koja ima da im utjera strah u kosti i zavede red u bankarskom sektoru, Lagard ih je pustila da zloupotrebljavaju sistem na štetu malih preduzeća i deponenata.

To ide u prilog populističkim političarima, poput Meloni, koji sakupljaju političke poene pozivima na naplatu specijalnog poreza na ekstremne profite bankara. Kao da već učinjene greške nisu dovoljne, Lagard i ECB u tom sukobu stoje na strani bankara. Ne mogu da zamislim sigurniji način da se poveća popularnost desničarskih populista u Italiji i širom Evrope.

Treća greška je nedovoljno brzo reagovanje na rastuću inflaciju, što nas vraća na dugu istoriju katastrofalno pogrešnih procjena Evropske centralne banke. Istinu govoreći, i Dragi je imao loših procjena u bezuspješnim pokušajima da dostigne ciljnu stopu inflacije od dva procenta. U njegovom slučaju, zmaj koga nije uspio da savlada bila je deflacija – negativna ili preterano niska inflacija – koja ga je primorala da kamatne stope prvo spusti na nulu, a onda na minus 0,5 procenata.

To ga je učinilo ekstremno nepopularnim među njemačkim štedišama, posebno kod proverbijalnih „švapskih domaćica“. Ipak, većina radnika u Njemačkoj i ostatku Evrope nije obraćala pažnju, jer realne nadnice nisu opale i još su imali nešto malo dragocjene ušteđevine.

Sve se promijenilo u mandatu Lagard, kada je inflacija na velika vrata ušla u pozitivnu zonu. Za razliku od deflacije, inflacija direktno pogađa čitavu populaciju, naročito radnička domaćinstva i srednju klasu koja se bori da sastavi kraj s krajem. Niko ne voli centralne bankare koji ne uspijevaju da predvide i spriječe takve lomove. To nam se već dogodilo 70-ih godina 20. vijeka i sada se događa ponovo – ali ovog puta mnogo gore.

Sindikati su sedamdesetih godina još bili dovoljno snažni da se pregovorima izbore da gubici izazvani inflacijom budu nadoknađeni. Takođe, pošto je učešće žena u radnoj snazi bilo relativno nisko, domaćinstva su mogla da sačuvaju životni standard izlaskom većeg broja žena na tržište rada.

Ali od sindikata je danas ostala samo blijeda sjenka onoga što su nekada bili, a većina žena ionako već ide na posao. Stopa nezaposlenosti je niska, ali poslije dvogodišnjeg rasta cijena kupovna moć prosječnog radničkog domaćinstva pretrpjela je udar kakav se ne pamti od 70-ih godina.

U tom smislu, Dragi je imao više sreće. Njegove alatke za izvođenje monetarnih intervencija funkcionisale su prilično dobro u uslovima deflacije. ECB je mogla da se pretvara da cilj štampanja novca nije spasavanje Italije (što statut ECB-a formalno zabranjuje), već osiguravanje da niske (ili negative) kamatne stope dostignu sve djelove evrozone.

S druge strane, Legard se rano u mandatu suočila s ozbiljnim teškoćama, onda kada je remećenje lanaca snabdijevanja izazvano pandemijom pokrenulo inflaciju, koju je ruski predsjednik Vladimir Putin pojačao invazijom na Ukrajinu i skokom cijena energenata koji je uslijedio. Legarde se našla pred okrutnom dilemom. Da kamatne stope zadrži ispod 5 procenata i pusti inflaciju da se otme kontroli, doprinoseći tako rastu popularnosti evroskeptične desničarske opozicione partije Alternativa za Njemačku (AfD). Ili da podigne kamatne stope do nivoa koji će suzbiti inflaciju, i tako gurne u bankrot Italiju i mnoge evropske banke i korporacije. Oklijevala je s donošenjem odluke dok nije propala između dvije stolice.

Da li je mogla da postupi drugačije? Kao što sam u ono vrijeme već tvrdio, jeste: Mogla je ranije da podigne kamatne stope i spriječi rast mjehura nekretnina, dok istovremeno kupuje (ili bar najavljuje kupovinu) državnih obveznica, obveznica Evropske komisije, Evropske investicione banke, čak i privatnih kompanija, a prilive usmjerava na podsticaje za zelene javne investicije. Umjesto toga, energiju i politički kapital je potrošila na prilagođavanje politika ECB kolaterala potrebama sumnjivih obećanja iz ESG programa (zaštita životne sredine, društvena odgovornost, upravljanje), što nije nimalo doprinijelo povećanju ponude čiste energije u trenutku kada nam je bila najpotrebnija.

Takođe, umjesto da se založi za promjene u EU sporazumu kojima će se ECB osloboditi obaveze da naše vlade uvijek održava u stanju solventnosti, davala je nepromišljene izjave kojima je najavljivala dolazeću smjenu dolara kao globalne rezervne valute.

Gdje smo sada? Njena neobična mješavina nesposobnosti i vještine pretvaranja doprinijela je rastu popularnosti AfD u Njemačkoj, Meloni u Italiji, desničarske partije Vox u Španiji i tako dalje. Ostaje nam da se nadamo da će ljudi iz ovih partija sopstvenom nesposobnošću brzo proćerdati stečene dobitke, i da će se to dogoditi prije izbora za Evropski parlament najavljenih za sljedeću godinu.

Autor je bivši ministar finansija Grčke 

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nijesu nužno i stavovi redakcije Portala RTCG.