Vlatko Simunović

MOĆ PRISILE

Biće belaja

Nacionalist je čovjek koji želi sve a ne može ostvariti ništa. Makijaveli tvrdi da uticaj koji ljudi mogu imati na politička zbivanja zavisi od njihove mudrosti i iskustva. Vjeruje da ljudi izglede za uspjeh svojih političkih akcija mogu bitno povećati ako obrate pažnju na lekcije iz istorije. Što znamo o prošlosti! Malo ili nimalo!

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Na dan kada su partije koje planiraju formirati novu većine u crnogorskom parlamentu potpisale sporazum kojim je najavljeno formirane 44. Vlade Crne, stigli su i rezultati dva istraživanja koja se bave nekim vrjednostnim stavovima građana ove zemlje.

Što kažu političari znamo. Što pokazuju istraživanja?

Nacionalizam je snažan faktor koji oblikuje društveno-političku zbilju u Crnoj Gori. 58 odsto građana nacionalistički je orjentisano - pokazalo je istraživanje Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) “Politička participacija građana/ki Crne Gore”. Istraživanje je sprovedeno od 25. avgusta do 15. septembra, na uzorku od hiljadu ispitanika.

Predstavljeni su i rezultati istraživanja Centra za građansko obrazovanje kojim je, između ostalog, obuhvaćeno i pitanje - da li vam je bliži četnički ili partizanski pokret. Partizanski bližim smatra 32, 3 odsto ljudi, 18 odsto četnički a 49, 7 odsto ljudi ne zna kako da se opredijeli po tom pitanju.

E, to su konkretni učinci političke akcije emancipatorskih pokreta koji decenijama djeluju u Crnoj Gori. Možemo li na temelju ova dva istraživanja prepoznati što je bilo, ali i vidjeti što dolazi? Vjerujem da možemo. Ništa što se dogodilo ili će se dogoditi ne treba pripisivati sudbini i nesretnom sticaju geopolitičkih okolnosti. Sami smo sebi skrojili šinjel..

Skoro 58 odsto nacionalistički orjentisanih ljudi i skoro 50 odsto ljudi koji ne uspijevaju napraviti razliku između aktera antifašističke borbe i pokreta koji je tokom te borbe aktivno sarađivao s nacistima, ne ukazuju samo na tinjajući element etničke mržnje, oni svjedoče da je neznanje u temeljima našeg društva. To je indikator kolapsa sistema obrazovanja, decenijama prilagođavanog sistemu vrijednosti nezrele i intuitivnim rješenjima problema sklone političke elite.

Zašto je ljudima koji funkcionišu u kontekstu globalnog sela pripadnost plemenu prioritet ? To se može pripisati prirodi čovjekovoj. Još u srednjem vijeku filozofi su shvatili da sklonosti i želje motivišu djelovanje ljudi. Shvatili su da se, istorijski, situacije mogu mijenjati ali postoji nešto konstantno, nešto što događaje čini uporedivim. Tako su izveli indikativne zaključke i definisali opšta pravila. Tako su čitavi narodi uspijevali da iz istorije nešto nauče i istoriografija za njih ima status egzaktne nauke. Da skratim, postojanost istorije, postojanost koja je uslov za nužne veze i opšta pravila, moguća je samo zbog nepromjenjivosti ljudske prirode. To još Tukidid znao. I on nužnost toka istorije pripisuje ljudskim naravima. Tamo gdje su to na vrijeme razumjeli naučili su upravljati svojim slabostima i glupost nije vječna. I Francuzima se istorija se zna ponoviti, ali oni uvijek završe na pobjedničkoj strani stola.

NIKAD NIJE BILO A DA NEĆE BITI

U sadašnjosti, ljudi su identični ljudima iz davnih vremena. Sve novo u svijetu ima neki svoj oblik u prošlosti. Svako ko želi predvidjeti budućnost mora pogledati u prošlosti. Prošlost motiviše ljude da djeluju u savremenosti. Novi su narativi. Strasti i želje su vječne. To se ne odnosi samo na svakog čovjeka pojedinačno. To se odnosi na cijele političke zajednice i narode.

Sve države i narodi uvijek su imali iste želje. One dimenzioniraju vitalnost jedne države i jednog naroda. One opravdavaju postojanje države.

Stari mudraci učili su nas da je funkcija države da osigura zakon i red, da transformiše i poboljša sebičnu ljudsku prirodu. Učili su nas da običaji i navike zavise o vrsti obrazovanja koje ljudi primaju.

To su i naši kreatori javnih politika dobro razumjeli, ali su oni, mimo svijeta, izabrali sistem obrazovanja koji kao konačni cilj ima čovjeka koji brani stare navike i staru ćud. Zato mi u kućama i školama idealizujemo našu prošlost i kao stalna svojstva sebi pripisujemo čojstvo i junaštvo, ignorišući i ne mijenjajući suštinu naše naravi i mentaliteta. Žustri smo ali ne i razboriti. Lako nas je uvjeriti u nešto, ali nas je teško zadržati u tom uvjerenju.

Da smo naučeni da su čojstvo i junaštvo bila izuzetak a pravilo pohlepa i prevrljivost. podražavali bi izuzetne i prepoznali slabiće načinjene po mjeri diktata ljudske prirode, čiji su priroriteti proširenje teritorije i upravljanje drugim ljudima. Možda ne bi svi bili hrabri i čovječni, ali ispali bi manje naivni no što danas jesmo...

Koje su naše temeljne strasti? Što uopšte znamo o njima? Ništa ili skoro ništa o tome ne znamo. Odvažni koji su bili spremni da o tome nešto kažu satanizovani su za života i hvaljeni posthumno, kad i za njih i za nas bude kasno...

Što ako drugi naša temeljna svojstva poznaju dublje od nas i to znanje koriste oblikujući svoje vanjske politike? Što tada biva?

Pogledajte oko sebe, pročitajte novine. I vidjećete neiskrenost, nezahvalnost, aroganciju, sve u svemu, instrukcije da je sukob jedini način da se revitalizuje samopoštovanje nacije.

POGLEDAJ DOM SVOJ ANĐELE

Što da se radi? Za početak moramo imati želju da se mijenjamo. Prioritet je stvaranje obrazovnog sistem koji mladima ne ograničava raspon za njih mogućih radnji, formiranje škola koje će naša đeca napuštati kao razboriti i oprezni ljudi kojima je imanentna racionalost. Vidite li neđe oko sebe ljude spremne da drugima garantuju slobodu, ljudi kojima je sloboda drugoga lično važna, i žustre i razborite ljude? Ne vidite.

Škole i univerzitete, postavljene na način današnji, elitni đaci napuštaju kao ljudi bez univerzalne suštine, kao ambiciozni, sumnjičavi grabežljivci s osjećajem da je sloboda drugoga kontradiktirna našoj prirodi, kao ljudi istrenirani da zauzimaju stranu čim izbije kakav sukob. Takvi su nam doveli na rub provalije i traže za nas najdublju provaliju.

Ne zaboravite, 58 odsto naši ljudi su nacionalisti. Natpolovičnu večinu ovdašnje populacije čine ljudi koji su, anropološki, prirodne strukture a ne bića okrznuta kulturom, naučena da državu ne posmatraju isključivo kroz moć prisile koju ona ima. Kao moralni autoritet, država našim ljudima nije zanimljiva. Čuvanje države kao moralnog autoriteta ovdje nije prioritetna svrha politike. Zbog toga nam danas teološki pogled na svijet buja a kritičari tih tendencija rješenja svih problema traže u metodama kakve je nekad praktikovala inkvizicija.

Politika nije ispunila svoju funkciju i svrhu. I biće belaja. Nacionalist je čovjek koji želi sve a ne može ostvariti ništa.