dr Radoslav T. Stanišić

STAV

Film - Lažni car

Sa Lažnim carem, radni naslov Šćepan Mali, Preduzeća Lovćen film, scenariste Ratka Đurovića i reditelja Velimira Velja Sojanovića počinje proizvodnja dugometražnog igranog filma u Crnoj Gori.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Ovaj film je prvi crnogorski igrani dugometražni film sa autorima iz Crne Gore, i ne samo to ovo je i prvi igrani film sa istorijskom temom, dakle film epohe i to ne samo u Crnoj Gori , nego u ondašnjoj Jugoslaviji. Počeo je da se snima januara 1955. godine u ateljeu tadašnjeg CFS Košutnjak u Beogradu, a početkom marta ekipa je nastavila snimanje eksterijera u Cmoj Gori. Milo Jovićević je predložio temu o Šćepanu Malom, o ljudima njegovog doba, njegovoj i njihovoj sudbini i sudbini Crne Gore toga vremena. Filmom Lažni car, šestogodišnjom epizodom iz crnogorske istorije počinje i igrani filmski opus Ratka Đurovića i Velimira Stojanovića.

U istoriji nekih naroda bilo je samozvanaca, naročito kod slovenskih naroda. Od svih tih samozvanaca Šćepan se razlikuje. Ni jedan samozvanac nije imao takav životni put kao Šćepan. Svaki nama poznati samozvanac sam se naturio svom ili nekom drugom narodu, dok su glavari Šćepana otkrili; on im je bio potreban, a narod ga je prihvatio i držao šest godina kao svoga gospodara.

Istoga trena kada su otkriveni, svi ostali samozvanci su i uništeni. I to većinom od naroda kojem su se naturili i koji je povjerovao njihovoj laži. A Šćepan zvani Mali, kada je otkriven da nije car, ne samo da nije uništen ili proćeran, već se tek onda potpuno učvrstio kao narodni upravitelj. Šćepan je zaklan podvalom i naređenjem skadarskog Mehmed-paše Bušatlije, koji mu drugačije, osim na podao način, nije mogao doći glave.

Šćepana su van sumnje, stvorili crnogorci, kojima je on bio potreban u jednom vremenu strašne anarhije, kada su pljačka i krvna osveta bile prešle u ludilo. Poznato je da je grupa vladara znala da on nije Petar III. Medjutim, jedini način bio je da autoritetom ruskog cara zavedu nekakav red u besudnij zemlji. Zanimljivo je da je Petar I, koji uzima vlast odmah po Šćepanovoj smrti, imao tada 26 godina. A možda je još zanimljivije da se Petar I vratio u Crnu Goru sa školovanja iz Rusije iste godine kada je Šćepan banuo u Maine. I da je čitavo vrijeme do Šćepanove smrti proveo pod njegovom upravom, bez protivljena, bilo kakvoga.

Trebalo je objediniti narod protiv neprijatelja, i kako lijepo kazâ vojvoda Vuksan (Boro Begović) u filmu: »Cara mi dajte, a je li on pravi ili krivi, čisti li nos rukom ili ne, ostavite vi to. Narod se od davnina nada u cara moskovskoga. Nije imao u kog drugog, pa evo cara, i ako nije, a ko zna, možda i jest. Ne pustimo to iz ruku. Turci su pred nama!«

Scena:

Šćepan srijeće dječaka koji svira diple. Dječak ga pozdravlja skidajući kapu i sopštava mu da ga u selu zovu car, i da je on visokoga roda, da tako treba kada se razgovara sa njim. Šćepan, zatečen neobičnim pozdravom i njegovom pričom, odlazi kući, Vuku. U kuću nema nikoga. Pogleduje se u ogledalo, mršti se, pozira pred ogledalom s nekim blagim uzbuđenjem.

Ova scena pred ogledalom, bez sumnje podsjeća na niz kasnijih američkih i francuskih filmova, u prvom redu Taksista (1976. r. M. Scorsese) i Mržnja. (1995. r.M. Kassovitz ). Govorilo se da mu je i ime bilo lažno. Možda je tako, ali njegove ideje to nijesu bile. Borio se protiv krvne osvete i posezanja za tuđom imovinom, negativnih pojava plemenskog društva. Odvojio je crkvenu vlast od svjetovne. Nije koristio vlast za osobni užitak i bogaćenje. Svoj je život podredio askezi, te su ga držali za cara koji košta »oku mesa i kilo ljeba na dan«. Odrubio mu je glavu, britvom, njegov sluga, grčki izbjeglica Stanko Palikarda 22. septembra 1775, na nagovor Turaka i Mlečana, a možda i Rusa.

Scena;

Kada stiže džebana, za nastavak borbe protiv Turaka. Šćepan dolazi s četom koja je razbila Turke u Dugu krvavu i otela im džebanu. Dolazeći na dogovoreno mjesto, Crnogorci na specifičan ratnički način pozdravljaju taj čin, sokolovim krikom i vikanjem sa vrhova visokih stijena. I ova scena bez sumnje podsjeća na mnogo kasnije nastale scene iz američkog filma, oskarovca, Ples sa vukovima.( 1990. r.K.Costnera).

Lažni car je osoben i po tome sto je bio prvi igrani film, napravljen u bivšoj Jugoslaviji, u kojem je tonsko snimanje dijaloga obavljano na terenu, a ne nasinhronizovano u studiju, kako je tada bila uobičajena praksa. U tadašnjim tehničkim uslovina bilo je to veliko opterećenje za ekipu. Asistent režije (koji je i glumio u filmu) Milo Đukanović stajao je na kapiji manastira i objašnjavao jednoj grupi statista kako da uđu kroz vrata, opominjao je da bude tišina, da posmatrači na zidu ne razgovaraju za vrijeme snimanja i da se ne korača. A onda, kada je sve bilo spremno, začuo se pucanj iz puške, ptice koji su veselo cvrkutale na stablima raspršili su se, i kamera je zazujala.

Tako je počinjao svaki kadar da se snima. Scenograf i kostimograf Lažnog cara bio poznati crnogorski slikar Milo Milunović. Premijera Laznoga cara održana je u Titogradu i na Cetinju 21.oktobra. 1955.godine. Od crnogorskih glumaca igrali su: Vaso Perišić, Desa Živković, Petar Begović, Boro Begović, Junus Međedović i Miloš Jeknić. Snimatelj je bio Franjo Vodopivec, a glavne uloge tumačili su: Rade Marković, Rašo Plaović, Ljubo Tadić, Mato Milošević i Viktor Starčić.

Lažni car poslije premijere u Titogradu, Cetinju i Beogradu prikazivan je u Sloveniji i po mišljenju tamošnje kritike doživio veliki uspjeh. U članku iz dva glavna ljubljanska lista: Ljudskoj pravici i Slovenskom porečevalcu, ukazuje se na veliki uspjeh prvog crnogorskog igranog filma.

»Prikaz u Pravici počinje konstatacijom da se prvim crnogorskim filmom u našoj kinematografiji rodila nova vrsta filma, istorijski film. Pisac scenarija Ratko Đurović došao je do potpuno novih podataka o Šćepanu Malom kojima je nesumjnivo obradovao istoričare. Prelazeći sa scenarija na režiju, on zaključuje : Film je, jedno između naših najboljih djela, jer je po onome što je za njega najvažnije, a to je po onome što hoće da nam kaže, zaista značajno filmsko ostvarenje. Naročito mu treba odati priznanje s obzirom da je to prvi igrani film Velimira Stojanovića.

Prikaz u Porečevalcu počinje ovako: Radoznalost s kojom smo očekivali premijeru prvog crnogorskog igranog filma u proizvodnji Lovćen filma pretvorila se u veliko iznenađenje. Iznenađenje je utoliko veće što su crnogorski filmski radnici već pri svom prvom filmu slomili tvrd orah koji je i iskusnijim ekipama polomio zube. Naime, oni su posegli za istorijskom temom koja ne zahtijeva samo poseban način igranja već i dobru tehniku, snimatelje i veliki broj statista.

Taj smjeli izbor teme i trud donijeli su im i iznenađujuće lijep uspjeh. Recenzent odaje posebno priznanje autoru scenarija Đuroviću za njegov spretan, duhovit i neizvještačen dijalog. Isto tako on hvali reditelja Stojanovića da je u filmu sproveo jedinstveni stil, izbjegavajući svaku romantiku.

Piše:
dr Radoslav T. Stanišić
filmski i TV reditelj