Tufik Softić [ RTCG ]

STAV

Ostasmo te, vodo, žedni

Kada sam se ljetos, na vrhuncu toplotnog talasa, na Jelovici, na 1.500 metara nadmorske visine, onako iz ruke napio vode sa izvora za koji kažu da je najhladniji na ovoj planini i da mu je i ljeti i zimi temperatura svega četiri stepena, palo mi je na da mi je neko rekao kako je na primorju najprodavanija flaširana voda Evijan. 

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Pomislim, šta bi negje u Budvi neko dao za gutljaj vode sa Jelovice, iz prirodno zamagljene flaše?

Onda se prisjetim provjerenog podatka, da uvozne vode pokrivaju crnogorsko tržište sa 60 odsto, iako i ovo malo fabrika koje imamo mogu godišnje proizvesti 350 miliona litara flaširane vode, što bi bilo sasvim dovoljno za potrebe Crne Gore. Zašto ne proizvode, pitanje je bez odgovora.

To je razlog što je domaće tržište preplavljeno flaširanim vodama iz uvoza, a prema nekim podacima, Crna Gora uvozi čak dvadeset i dva miliona litara flaširane vode na godišnjem novou.
Planina i izvori su moja ljubav.

Kada smo davno kao entuzijasti radili na adaptaciji starog objekta šumske uprave na Bjelasici, u Suvodolu, pretvarajući ga lagano u sasvm pristojan planinarski dom, napravili smo pored njega i spomen česmu jednom od pionira planinarstva ne samo u Beranama, već i Crne Gore, Branku Božoviću.

Vodu smo doveli sa izvora visočije sa planine, sa nekoliko stotina metara plastičnog crijeva. To je od tada postala moja omiljena česma i omiljena voda, za koju sam mislio da hladnije nema, jer ruke pod njom niste mogli držati duže od nekoliko minuta, a da vas ne zabole kosti.

Kada kod bih izlazio na Bjelasicu sa pokojnim ocem, koji mi je planinarstvo o smučartstvo usadio u gen, trpio sam žeđ da bih uživao u ukusu i hladnoći vode sa spomen česme.

Lutajući planinskim prostranstvima sjevera uživao sam u pronalaženju dobrih izvora kojih je bilo u izobilju i na svakom koraku, tako da dobrom poznavaocu terena i planinarskih staza, nije trebalo nositi u to vrijeme popularnu vojnu čuturicu.

Tada nisam znao za podatak da je samo na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica katastarski registrovano preko 3.000 izvora pitke vode, većih naravno, od kojih nijedan, ne računajući one koji su iskorišteni za gradske ili seoske vodovode, nije industrijski valorizovan.

Ovi podaci su se mogli pronaći u dokumentu pod nazivom “Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica”, koji je sačinjen prije možda i četrdeset godina.

Originalni dokument je najvjerovanije otuđen još prije više od deceniju, mada se zvanično tretira da je nestao u požaru, kada je u Beranama izgorjela zgrada u kojoj su se u to vrijeme nalazile kancelarije resornog sekretarijata.

Katastar izvorišnih voda svojevremeno je izradio tadašnji Zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i kao vrlo vrijedan dokument čuvan je sa oznakom “vojna tajna”.

Upravo na osnovu tog dokumenta utvrđeno je da na području koje je istraživanjem obuhvaćeno postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komercijalne svrhe, odnosno koji su kapaciteta od pet do 50 litara u sekundi.

Svaki od ovih tri hiljade izvora bio je biohemijski ispitan, u svim vremenskim uslovima i u sva četiri godišnja doba, i svi su ocijenjeni kao vrhunski. Boljih voda nema ni na Alpima, ni u Francuskoj odakle nam stiže Evijan.

A onda slijedi skoro nevjerovatan podatak da su na čitavom planinskom prostranstvu sjevera Crne Gore, fabrike vode do sada otvorene jedino u Kolašinu i Šavniku, dok od Gusinja na krajnjem sjeveroistoku, pa sve do Pljevalja na sjeverozapadu, od ogromnog broja velikih i najkvalitetnijih izvorišta, industrijski nije valorizovano ni jedno.

Gusinjani, tako, kupuju uvoznu vodu u prodavnicima, dok sa Ali pašinih izvora, vode najboljeg kvaliteta svakodnevno u neizmjernim količinima otiču u nepovrat, kao i sa vodopada Skakavica, ili na još desetine izvorišta na padinama Prokletija, koji su velikog kapaciteta.

U Petnjici možete čuti da bi samo komercijalizacija izvorišta i izgradnja fabrika na dvije najveće rijeke na teritoriji te opštine, Trpeške i Popče, bilo dovoljno da ovaj kraj zaživi i dobije značajnu industrijsku granu.

Istovjetna priča o neiskorištenim resursima, kao u Gusinju, Beranama ili Petnjici, može se čuti u Bijelom Polju, Plavu, Rožajama, Pljevljima i, najapsurdnije zvuči, na Žabljaku. Zamislite turiste na Žabljaku, kojima se u eko restoranima jedine ekološke države na svijetu nudi voda brendova izvan Crne Gore.

Da pitate i poslednju babu na nekom od durmitorskih katuna, nabrojala bi vam makar deset izvora najkvalitetnije vode velikog kapaciteta.

Država i lokalna uprava u Rožajama još uvijek nijesu ni industrijski ni turistički valorizovali čak ni ogromne kapacitete najkvalitetnije izvorske vode na Vrelu Ibra u tom sjevernom gradu.

Onda se postavlja pitanje, koliko stanovnika Crne Gore uopšte zna gdje je Vrelo Ibra? A ko to ne zna, taj ne zna šta stvarno znači divlja ljepota i nepresušno izvorište pitke vode.

Ostaje i dalje bez odgovora pitanje zašto pijemo vodu iz uvoza, kada naše najkvalitenije planinske vode ima toliko da bi Crna Gora lako mogla postati lider u regionu, i po proizvodnji, i po izvozu najčistijih i najkvalitetnijih izvorišnih voda.

Upućeniji u ovu priču spremni su samo da vam na uvo kažu kako se čitav problem zapravo vrti oko interesa takozvanih uvozničkih lobija, i da je to jedan od razloga zbog čega su propali individualni preduzetnički pokušaji otvaranja fabrika flaširanih voda u Gusinju, Andrijevici i Rožajama.

Bogatstvo sjevera, naravno uz rude, su šuma i vode. Šume se kradu, vode odlaze u nepovrat, a stanovištva u ovom regionu prema svim pokazateljimam sve je manje i manje. I sve je siromašnije i siromašnije.

Gdje je država u svemu tome, pitam onako, za sebe. Zašto država ne valorizuje neke od ovih izvora, pa makar višak vode koju imamo slali u humanitarne svrhe u zemlje gdje je litar vode skuplji od litra nafte, ili onamo gdje je piju iz bara.

Meni lično, kada god se uželim lijepog ukusa hladne planinske ovde, nije teško upaliti automobil i poći na Jelovicu. Onamo gdje se u starom drvenom koritu hlade lubenica i pivo.

Otišao bih radije na moj omiljeni izvor, na spomen česmu u Suvodolu, ali je prasahla. Nekom zafalilo pedeset metara crijeva za zalivanje bašte, pa odsjekao sa ovog cjevovoda. A nema više entuzijasta kakvi su nekada bili beranski planinari stare generacije, da skoče i da očas poprave.

Mrak lagano pada, planinska hladnoća steže. Krećemo lagano prema gradu u starom “uazu”. Većina iz te “garde” planinara odavno više nije među živima.

Kao da ih vidim kako u odlasku gledaju prema spomen česmi, i kao da čujem uzdah - “ostasmo te vodo željni”.