GORAN SEKULOVIĆ

Kišovo pero iz pakla

Približavamo se kraju 2020. godine, u kojoj je obilježena osamdesetpetogodišnjica rođenja Danila Kiša, ‘’velikog kapetana od mansarde’’ (Božo Koprivica). Po Petru Džadžiću, sa Kišom se događa ono što se sa većinom velikih književnika dogodilo. Što su godine rođenja i smrti udaljenije, to nam je njegovo književno djelo bliže. Jedna od najčešćih i, čini mi se, najvažnijih asocijacija, vezanih za ime Danila Kiša, je ona da njegovo pero svjedoči iz pakla, s tim što je kod Kiša pakao od njegove ’’najbolje’’ i ’’najfantastičnije’’– kako je govorio Dostojevski – ovozemaljske i stvarnosne, a ne od metafizičke, sorte, iako prisustvo metafizičkog u književnosti Kiš smatra presudnim za njenu vrijednost.

Пише: Види све колумне

Autor: Goran Sekulović

Približavamo se kraju 2020-te, u kojoj je obilježena osamdesetpetogodišnjica rođenja Danila Kiša[ ‘’Jugoslovenski pisac srpsko-hvatskog jezičkog izraza, od oca Mađara i Jevreja, majke Crnogorke i pravoslavne, Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935. u Subotici, u srcu Panonije koja je danas podijeljena između Mađarske i Jugoslavije i koja je prouzrokovala mit, velik kao onaj o Atlantidi, ali suprotnog pravca, jer se ovdje radi o moru a tamo o kontinentu. Na tom ogromnom platou pokretnih granica žive narodi okrenuti ka dubinama kultura koje se suprotstavljaju i prožimaju. Dva jezika, dvije religije, njegova zemlja izmučena, malo poslije njegovog rođenja, agresijom Mađara i nacista, ta zemlja natopljena krvlju – 2000 ubistava u dva dana u Novom Sadu – postaće hrana za uzvišeni i otvoreni talenat Danila Kiša, kome, da bi sastavio djelo, nije dovoljno sirovo svjedočanstvo.Približavamo se kraju 2020-te, u kojoj je obilježena osamdesetpetogodišnjica rođenja Danila Kiša[ ‘’Jugoslovenski pisac srpsko-hvatskog jezičkog izraza, od oca Mađara i Jevreja, majke Crnogorke i pravoslavne, Danilo Kiš je rođen 22. februara 1935. u Subotici, u srcu Panonije koja je danas podijeljena između Mađarske i Jugoslavije i koja je prouzrokovala mit, velik kao onaj o Atlantidi, ali suprotnog pravca, jer se ovdje radi o moru a tamo o kontinentu. Na tom ogromnom platou pokretnih granica žive narodi okrenuti ka dubinama kultura koje se suprotstavljaju i prožimaju. Dva jezika, dvije religije, njegova zemlja izmučena, malo poslije njegovog rođenja, agresijom Mađara i nacista, ta zemlja natopljena krvlju – 2000 ubistava u dva dana u Novom Sadu – postaće hrana za uzvišeni i otvoreni talenat Danila Kiša, kome, da bi sastavio djelo, nije dovoljno sirovo svjedočanstvo.U Jugoslaviji pedesetih godina, uprkos raskidu sa Staljinom, održava se tvrd režim, totalitarizam, kome se neki suprotstavljaju. Danilo Kiš će kao činjenje izabrati poetsku porugu, propovijedaće slobodu stvaranja i ismijavati realni socijalizam.’’ (Loran Kovač-Laurand Kovacs: ’’Strogost fantazije’’, članak o Danilu Kišu u francuskoj enciklopediji ‘’Universalia’’, ‘’Pobjeda’’, ‘’Svijet kulture’’, 4. 12. 1993.g., priredila i prevela Zorica Tajić)], ‘’velikog kapetana od mansarde’’ (Božo Koprivica). Po Petru Džadžiću, sa Kišom se događa ono što se sa većinom velikih književnika dogodilo. Što su godine rođenja i smrti  udaljenije, to nam je  njegovo književno djelo bliže. Jedna od najčešćih i, čini mi se, najvažnijih asocijacija, vezanih za ime Danila Kiša, je ona da njegovo pero svjedoči iz pakla, s tim što je kod Kiša pakao od  njegove ’’najbolje’’ i ’’najfantastičnije’’– kako je govorio Dostojevski – ovozemaljske i  stvarnosne, a ne od metafizičke, sorte, iako prisustvo metafizičkog u književnosti Kiš smatra presudnim za njenu vrijednost.[ ‘’...Između pakla zemlje i sunčeva pakla...’’ (Božo Koprivica o Kišovoj drami ‘’Elektra’’ na naučnom skupu ‘’Danilo Kiš – između Cetinja i panonskog potopa’’ (’’Pobjeda’’, ’’Svijet kulture’’, str. 8, 16. X. 1993.)

]Kišovo pero, dakle, svjedoči iz pakla.[ ‘’Posvetio sam jednu svoju priču Danilu Kišu zato što su ga njegovi netalentovani sledbenici do te mere kanonizovali da ljudi zaboravljaju da je on demonski pisac. Posthumno su ga uštrojili. Važno je da se on iščupa iz akademskih kandži, jer se tek sada oseća eho književnog bunta i prevratničke uloge koju je odigrao. To jedno varlo važno istorijsko ’ne’, koje je vrlo tiho rekao, tek sada se čuje. I eho prelazi u bučnu muziku nalik rokenrolu. Međutim, s obzirom na svetački, spomenarsko-spomenički odnos prema njemu, gde se ljudi predstavljaju kao ’nosioci Kišove spomenice 77-87’, Kiš će izgubiti mladu publiku. Zato mi je važno da ovi mladi čitaju Kiša bez opterećenja, ne kao klasika i akademika, već kao rasnog majstora, neprilagođenog i zajebanog.’’ (Zoran Ćirić)] Iz sopstvenog pakla, ali i iz pakla drugih, iz pakla gladi (’’...gladovali, pakleno, do jauka...’’), iz pakla zime i hladnoće, iz pakla straha od smrti, iz pakla straha od nestanka, iz pakla duhovne opresije, iz pakla uništavanja i mrvljenja duše, iz pakla Aušvica, iz pakla Kolime, iz pakla svih nacističkih i staljinističkih logora smrti... Kod Kiša je u pitanju stvarno, dokumentovano svjedočenje, u smislu postmoderne beletristike. To znači da je vremenski datirano i prostorno situirano u miljeu istorije, istorijskog. Kiš pri tom dovodi u saglasje etiku i poetiku. U saglasju je i njegovo viđenje uloge pisca kao vanistorijskog, nadistorijskog, vanideološkog, nadideološkog, subjekta, koji se suprotstavlja svakoj društvenoj (p)određenosti, sa viđenjem uloge literature i njene moći da se identifikuje i izrazi  svaka istorijska nepravda i, potom, istoj, i suprotstavi. 

Po Paskalu, sačuvati autentičnu vrlinu, može se samo van svijeta, ne u njemu, što znači, takođe, i van istorije, ne u njoj, što dalje znači – tj. što ima za posljedicu to – da su svijet, ljudsko društvo (čovječanstvo) i istorija, u biti (bili i ostali) – pakao. Jer, u njima se ne može ostvariti istinska ljudska vrijednost i veličina, a to može biti i jeste samo jedna vrijednost i veličina, naime: etička vrijednost i veličina. Na ovaj način posmatranja i promišljanja čovjeka i njegove biti,  još više i još snažnije dobija na plemenitosti i dalekovidosti, etičkoj i humanističkoj poruci, misao vojvode Marka Miljanova, koji je jedan od Kišovih predaka: ''I u pakao je doprlo pero’’. Kada i iz pakla svjedoči i bori se za čojstvenost i čovječnost, kako tek mora da se na Zemlji, u areni svakodnevlja – koja je u totalitarizmima XX vijeka zapravo postala arena pakla, arena ‘’zemaljskog pakla u koji se ulazi rođenjem’’ –  (iz)bori ljudska misao i riječ, ljudsko, čovjekovo pero i djelo, da bi bilo na visini ljudskosti i sojluka, na visini svega onoga što, kako pjeva Njegoš, kao čovjek mora biti čovjek, iako dobro znamo što je čovjek, ontološki posmatrano, što su sve njegova ograničenja i nemogućnosti. Misao Marka Miljanova tako zadobija oreol svevremenosti i vječnosti poziva na besmrtnost istinskog ljudskog lika i njegovog zadatka da se u svakom dobu bori protiv zla i tiranije, a za dobro, čovječnost, dobročinstvo i milosrđe. To je zapravo onaj ključni, u biti sveti, zadatak, kojega je postavio pred savremenog intelektualca i pisca Danilo Kiš, naime, da se bori protiv dva osnovna neljudska, totalitarna zla svijeta dvadesetog vijeka, nacizma i staljinizma, ’’kako bi se kroz pisanje i samim aktom pisanja čovek pokušao razabrati u klanici istorije, koja nije nikakva ’učiteljica života’, nego krik i bes i mrmljanje jednog idiota.’’ Jer, ’’literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti.’’[ ‘’Posljednje Kišovo delo je dokumentarna televizijska serija ‘Goli život’, nastala u saradnji s rediteljem Aleksandrom Mandićem. Proleća 1989. Kiš je, u Izraelu, pred kamerama razgovarao sa nekadašnjim Jugoslovenkama Ženi Lebl i Evom Nahir o njihovim potresnim iskustvima na Golom otoku i drugim logorima bivše zajedničke domovine. Ženi Lebl je bila novinarska ‘Politike’ koju je, posle rata, jeda vic o ‘ljubičici beloj’ odveo na Goli otok i Sveti Grgur, odakle je 1954. uspela da emigrira u Izrael. Na Kišov podsticaj napisala je memoarsku knjigu ‘Ljubičica bela’, koja je objavljena 1990. u Gornjem Milanovcu. Eva Nahir dospela je u logor zato što nije htela da se odrekne muža, Srbina, koji se ubio pod lažnom optužbom da je ruski špijun. Posle logorskih poniženja i ona je uspela da emigrira u Izrael. Uz dosta peripetija, serija je, u četiri jednočasovna nastavka, februara 1990. godine emitovana na Televiziji Sarajevo. Kiš je umro četiri meseca ranije i nije imao priliku da vidi ovo ostvarenje kojim na izvestan način, mada u drugom mediju, zaokružuje i kompletira svoje bavljenje temom logora.’’ (Milivoje Pavlović)]

I Kiš i Marko Miljanov imaju ’’jako osećanje za etičnost’’. U tekstu ‘’Zašto je važan Danilo Kiš’’, Filip David piše: ‘’Kako vreme prolazi, ličnost Danila Kiša sve više postaje deo legende. Mi, njegovi savremenici, prijatelji i saučesnici u istom poslu, svedoci njegovog ljudskog lika i književnog izrastanja, pokušavamo da odgonetnemo misteriju ovog drugog Danilovog života. Ona je svakako u vrednosti njegovog dela, u onome što iz toga dela zrači i daje mu neprekidno nova značenja. Bolno Danilovo životno iskustvo sadržano je u svakoj reči, svakoj rečenici njegovih priča i romana. U sećanju ostaje čudesni, fascinantni Kiš, njegova vitka, pomalo pognuta figura, njegovi dugi prsti među kojima je cigara, kojima lista knjige, ali i vešto prebira po žicama gitare. Dok rukom prolazi kroz gustu kosu, odzvanja njegov melodičan, odmeren glas. I vidim, gotovo uvek vidim, tu pored njega Borislava Pekića i Mirka Kovača, prijatelje koje je voleo, cenio, uvažavao…

Prijateljstvo započeto u mladosti, sa prvim objavljenim pričama i knjigama, ali i kasnije nepomućeno, pisci koji su po svemu, po uverenjima, dometima, izboru, pripadali jednako ovdašnjim kao i evropskim književnostima. Kažem ovdašnjim jer ih nijedna sredina nije mogla sasvim proglasiti svojima. A Danilo je više od ostalih nosio svoje ukletstvo i svoje preimućstvo kosmopolite po rođenju, ali i po izboru.…Danilo je posedovao osobinu koja danas intelektualcima posebno nedostaje – jako osećanje za etičnost. To osećanje nosi iz svoga detinjstva. Suočavanje sa nasiljem i nepravdom opredelilo ga je da se nasilju i nepravdi svuda suprotstavlja, u književnosti, kao i u stvarnom životu. ‘Detinjstvo je razdoblje gde postoji jedan moćan zajednički imenitelj, jedinstven za sve ljude, bez obzira gde žive i koje su rase. Ali postoje i različitosti. One koje su sudbinske i opredeljuju šta će ko postati u životu. Bez te ‘uznemirujuće različitosti’ koju je donosilo moje jevrejsko-mađarsko-crnogorsko poreklo i bez nedaća svog ratnog detinjstva, bez sumnje, ne bih postao pisac.’“[ ’’Zašto je važan Danilo Kiš’’, Nedeljnik.rs, 27/11/2019.] 

Naspram ’’veličine’’ kao sinonima vrline i ’’ljudske savesti’’[ U poretku apsolutnih etičkih i duhovnih vrijednosti u kome je svakako mjesto i idejama i porukama Danila Kiša, Seneka je prvi govorio o milosrđu i da treba grijehove oprostiti.], nalazi se ’’karijera’’ (Bela Hamvaš) [ ’’Sve što je u novijim južnoslavenskim književnostima, što bi rekao Bela Hamvaš, lijepo, veliko, ozbiljno, ugodno, čisto – potiče od Danila Kiša.’’ (Muharem Bazdulj). ], odnosno, naspram ’’slave’’, sinonima vrline, nalazi se ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’’(Marko Miljanov). ’’Karijera’’, ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’ kao sinonimi ne-vrline. Karijera do koje se dolazi svim sredstvima, pa i nečasnim. Tako su veličina i slava, te karijera i ’’masni ručak’’ i ’’nadnica’’, simboli dva suprotstavljena svijeta, jednog, moralnog, i drugog, nemoralnog. Pojmovima veličine i karijere, Bela Hamvaš je objasnio poziciju i postupak Raskoljnikova, tako što je smatrao da su polovinom 19. vijeka, ova dva pojma bila pobrkana u svijesti ljudi. Karijera, uspjeh, slava, novac, sve je ovo dobilo obilježja poželjne, ''autentične'', ''istinske'', ljudske, čovjekove veličine i vrline. Od jedne nepravde, neravnomjerne, nejednake i nepravedne raspodjele novca i bogatstva, dolazimo do još većeg grijeha, do ubistva, do još veće nemoralnosti i nepravde, do još većeg zla i neetičkog i neljudskog čina. Odmah se nameće sličnost motiva i situacije, dakle, djela ’’Zločina i kazne’’ Dostojevskog i Hamvašove interpretacije sa Kišovom pričom ’’Nož sa drškom od ružinog drveta’’, u kojoj još imamo i usidrenost likova u milje organizovanog i aktivnog revolucionarno-proleterskog svijeta. Kiš, uostalom, svoju literaturu, pretežno, još dublje usidruje u ljudsko-opštečovječansko i istorijsko korijenje, mada govori o jednom, samo naizgled, novom, svijetu modernog totalitarizma, i posebno, o revolucionarnom svijetu XX vijeka.

U Predgovoru ’’Primjera čojstva i junaštva’’ čitamo: ’’Dragi brate Srbine, da si ima prilike i da si gleda junake, koje sam ja gleda, nebi ti dalo srce mira doklen se ne bi ozva junacima koji veselo mru za svoje i svija nas pravo. Mene se ova zasluga sjajna čini, više no velikija gospodstvo, s kojim’ote svijetu da ugode, pa baš i od kaluđera u Svetu Goru, koji u samoću nosi gvozdeni lanac na golo tijelo i ugađa Bogu. Ja ne želim zlo kaluđeru, ni da Bog, no mi se čini da je mili’ Bogu koji na muke mre za njegovu pravdu, no da nosi lanac. U kratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu, a to mi se čini grehota i šteta da se zaboravi.''

Ovo veselo znači i hrabro, odvažno, viteški, časno, dosljedno, u skladu sa svojom moralnom i ljudskom zadaćom i odgovornošću, shvatanjem smisla i svrhe življenja i postojanja. Kiš je u intervjuu Boru Krivokapiću rekao da nije imao mira dok nije napisao ’’Grobnicu za Borisa Davidoviča''[ ’’Grobnica za Borisa Davidoviča, briljantna i prelijepa knjiga Danila Kiša, jest zasigurno najbolja zbirka priča južnoslavenskih njiževnosti i jedna od najboljih svjetskih knjiga dvadesetog stoljeća. Sedam poglavlja jedne zajedničke povesti bila su korak od sedam milja za balkansku, evropsku i svjetsku literaturu.’’ (Muharem Bazdulj). Čujmo kako je Bazdulj, pišući o tome da je Džordž Orvel ’’uspeo u svojoj nameri da političko pisanje učini umetnošću’’, vidio neke aspekte odnosa Kiša sa Orvelom: ’’Interesantno je da unutar srpske književne tradicije, zahvaljujući činjenici da baš te završne radove Danilo Kiš navodi kao jedan od dva mota svog Homo poetikusa, takođe postoji uobičajena predrasuda o Orvelu kao tobože ’neestetskom piscu’. Navedimo ovde tu poznatu rečenicu: ’I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, mislim da sam baš tamo gde mi je nedostajalo političkih pobuda napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u preterano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridevima, uopšte u brbljanju’. Jukstapozicionirajući ovu rečenicu s Nabokovljevim stavom ’da se umetnost, čim stupi u dodir sa politikom, neminovno spušta na nivo najobičnijeg ideološkog bofla’ vešto se tvara slika o Orvelu kao piscu za koga je književnost samo sredstvo. Unutar autopoetike Danila Kiša to je sasvim razumljiva peronifikacija jedne od dveju krajnosti, ali na nivou stvarnosti Orvelovog opusa, pa i poetike, to nije tačno. Znao je to, naravno, i sam Kiš koji je, verovatno izvorno i bez namere da polemiše sa Orvelom, demantovao onu njegovu sentencu da ’osim železničkog reda vožnje, nijedna druga knjiga nije bez estetskih vrednosti’’’. (Muharem Bazdulj: ’’Orvel naš savremenik’’, ’’Politika’’, kulturni dodatak, 25. 02. 2017.)]. Poslije ''porodičnog ciklusa'' u kojemu je (o)pisao svoje djetinjstvo u kontekstu nacističkog miljea, osjetio je, naslutio i znao da mora ostaviti literarni trag i o stradanju ''junaka'' iz doba staljinizma ''koji veselo mru za svoje i svija nas pravo''. Nije, dakle, ni Kišu ’’dalo srce mira'' dok se nije ''ozva’’ svojim junacima i likovima iz ''Grobnice...'', jer je znao da nije ''pravo da se zaboravi’’ njihova žrtva. On je morao! – baš kao što je i Marko morao! napisati ’’Primjere...’’ – nakon što je apsolvirao u svom porodičnom ciklusu svijet djetinjstva i odrastanja, da napiše zbirku pripovijedaka ''Grobnica za Borisa Davidoviča'', o onima, dakle, ’’koji veselo mru za svoje i svija nas pravo'' i čija se ''zasluga sjajna čini’’. Njihov – i Markovih primjera-likova čojšćstva i junaštva i Kišovih primjera-revolucionara – ’’sveti rad pravi’ junaka’’, je jedina i prava istinska besmrtnost. I Kiš bi potpisao Markovu rečenicu: ’’U kratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu, a to mi se čini grehota i šteta da se zaboravi.''

Čojstvo je kod Marka besmrtni napor i podvig čovjeka pojedinca da sačuva drugoga od sebe. U suštini je isto i u Kišovim primjerima iz ''Grobnice...'', s tim što je u dobu ideologije, totalitarizma i moderne državne represije nad duhom i tijelom, neuporedivo veći i složeniji pritisak institucionalne mašinerije da se (u)čini nečojstvo i ne odbrani drugi od sebe. Ali, i u jednom i u drugom slučaju, ipak, u krajnjoj instanci, nema razlike, jer je u pitanju etika, u pitanju je moralni izbor između dobra i zla. Ili, kako kaže Kiš: ''Svaki je izbor jedini izbor‘’, tj. ''odnos prema svetu i stvaranju’’ je ‘’posledica jasnog izbora.’’ Podsjetimo se i na epizodu s mladićem iz priče ’’Grobnica za Borisa Davidoviča'', iz istoimene zbirke, koji je – suočen sa paklenim planom islednika Fedjukina da ubija mlade revolucionare sve dok Boris Davidovič Novski ne prizna i potpiše krivicu, iako je, naravno, nevin – rekao Novskom da izdrži i ne poklekne, da se ne da ''pasjim sinovima!''[ ''Novski oseća iza svojih leđa Fedjukina kako zaustavljena daha vreba njegove misli, njegovu odluku, kao što oseća i nevidljivo prisustvo stražara koji stoje sa strane sa revolverima na gotovs, spremni da izvrše zločin njegovom rukom. Glas Fedjukina zazvučao je mirno, bez pretnje, kao da saopštava rezultate jedne sasvim logične operacije: 'Umrećeš, Isaijeviču, ako Novski ne prizna.'  Pre nego što je Novski mogao da kaže bilo šta, da smisli bilo šta, da pomisli na sramne uslove svoje predaje, mladić ga osmotri kratkovidim očima, sasvim izbliza, a onda mu se unese u lice i šapnu mu glasom od kojeg Novski zadrhta: 'Borise Davidoviču, ne dajte se pasjim sinovima!' Istog časa odjeknuše dva pucnja, skoro istovremeno, jedva čujna, kao kad se izvlači zapušač iz šampanjske flaše. Nije mogao da ne otvori čvrsto stisnute kapke kako bi se uverio u izvesnost svog zločina: stražari su ponovo gađali iz blizine, u potiljak, s cevima okrenutim prema lobanji; lice mladića bilo je neprepoznatljivo.’’] I kod Marka ima puno primjera junaštva i čojstva kada se ne popušta i ne poklekne pod svirepim i užasnim mučenjima i represalijama, baš kao što je takvih primjera, dakle, i u ''Grobnici...'' S tim, što je moderni totalitarizam počeo i razvio se tek u dvadesetom vijeku, za razliku od arene svakodnevlja čitave dotadašnje istorije, koja se, i pored prisutnog zla, ipak, kretala spontano i stihijski.[ Kiš u razgovoru sa Borom Krivokapićem primjećuje da je za razliku od  totalitarnog modernog doba, npr. Džingis Kan kao jedan od predstavnika i istorijskih likova prošlih vijekova, simbol jedne stihijske, spontane ranije uzročno-posljedične veze događanja. Dakle, s jedne strane, imamo predvidljive, svjesno građene i realizovane, planske, totalitarne istorije modernog doba, a s druge strane, sve do pojave modernog totalitarizma oličenog u nacizmu i staljinizmu, čovječanstvo nije imalo takve logore za programirano i plansko uništenje ljudske duše i ljudskog tijela, već jednu isključivo nagonsku, stihijsku, spontanu, istoriju, dakako zla i nasilja, ali ne prethodno u svim mogućim aspektima zamislivu i isprogramiranu, realizovanu i oličenu u svakidašnjoj praksi bestijalnosti, posvemašnjeg zla i genocida nad duhom, umom i tijelom, nad milionima i milionima pojedinaca.   ] 

Marko nastavlja: ''Ali, rasudi, brate, je li pravo da se zaboravi sveti rad pravi’ junaka, a cvijeće i rosa, potočić, ljepota ženska, pjesma slavuja u lug, ma’ovina, magla i vazduh – ništa se ne zaboravi. I u pakao je doprlo pero, i pamet vješta stvara romane i česa nije... Piše se o glavarima i zapovjednicima, no Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar, ni cvijeće, ni slavuj! Pjevaj, o brate, o tome slobodno! O, brate, da znaš Vula i Rada, s družinom, što su činjeli, opisâ i’ bi prije drugoga. No, koliko više, da i’ ne natruniš poštenje, kao što je mnogima natrunjeno, a to kad mu pridaš, te od male slave učiniš veliku. Ako si Srbin, znadi da je šteta i pridavanje a ne koris’. Ako bi drugi čoek ovi rad primio, kojemu nije narod na muku, i on neka se čuva od pridjevaka, da ne uvrijedi poštenje. Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.’’ 

Marko piše neposredno o svojim likovima, on direktno prenosi u literarno štivo ono što zna, što je vidio i čuo od drugih. Likovi-junaci su njegovi savremenici i sunarodnici, mada i kod njega, kao i kod Kiša, postoji izvjesna, mada mnogo manja, ‘’vavilonska pometnja jezika’’, jer su likovi i Crnogorci, i Srbi, i Turci, i Albanci, i Muslimani…[ I Markove priče su, kao i Kišove, istinite, i imaju ''nesreću (neki to zovu srećom)'', kako piše Kiš, upravo zato što su istinite, što su ''zapisane rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka''. Marko bi rekao ’’nesreću’’ za one koji su se oglušili o moral i etiku, a ’’sreću’’ za one koji su svojim čojstvom i junaštvom, poštenjem, čašću, dobrim a ne zlim djelovanjem, zaslužili da se otrgnu od zaborava i da se zapišu, kako bi rekao Kiš,, ''na način o kojem njen autor sanja''. Kiš dalje kaže da bi ove priče morale biti ispričane na enciklopedijski način, a čak je i to na izvjestan način prisutno kod Marka Miljanova, jer ’’kratkoća’’, ’’zbijenost’’, ’’suvoća, ’’škrtost’’ podatka i teksta (što je sve primijećeno od književne kritike), odnosno, što više informacija i događaja na što manjem prostoru, previše liči na enciklopedijski stil pisanja a da ne bude primijećen i registrovan. Uz to, i kod Marka je prisutna višejezičnost, makar preko turcizama i albanizama, što pripovijedanju dodatno obezbjeđuje univerzalnost i enciklopedičnost, a tu su, uslovno, verzije i više autora ’’o što više događaja, ličnosti, pojava...’’ (Kiš), jer je i Marko, modernim riječnikom govoreći, ’’sublimovao’’ i ’’transponovao’’ svjedočenje, pa i određene pretpostavke i interpretacije (kojih uvijek ima, jer je poznato da i jedan isti događaj različiti ljudi drugačije vide), zatim znanje, kako predajom od ranijih generacija i predaka dobijeno, tako i ono koje je rezultat fizičke prisutnosti u dobu u kojemu su se događaji dešavali i neposrednog usmenog kazivanja mnogih ljudi koje je poznavao, s kojima je kontaktirao i od kojih je slušao, upoređivao sa svojim viđenjem, i potom zapisivao svoje autorske priče. ] On daje i – doduše nevješto, početnički, uprošćeno, ali ne i nezanimljivo i nevrijedno – neke osnovne (po)etičke i spisateljske upute, koji bi se mogli nazvati njegovim stvaralačkim vjeruju. To je da treba ‘’pjevati’’ i pisati ‘’slobodno’’, zatim da liku-junaku ne ‘’pridaš’’ (‘’znadi da je šteta i pridavanje a ne koris’’’), što znači da je izmišljanje i gola mašta i fikcija velika i nepotrebna greška, već da se treba držati istine, činjenica, dakle, fakata i dokumenata. Na kraju, Marko poručuje da vrijednost jednog djela isključivo zavisi od njegovog tvorca, od kvaliteta njegovog rada i stepena njegovog ovladavanja literarnim zanatom. ‘’Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.’’ Ovo znači da je u pitanju autonomni, autorski, unutrašnji, literarni, a ne heteronimni, spoljašnji, vanliterarni, ne-umjetnički, pristup jednom književnom djelu i književnosti u cjelini. Jer, ‘’pamet vješta stvara romane.’’

Kod Marka imamo in nuce ideju o Enciklopediji mrtvih. ‘’Piše se o glavarima i zapovjednicima…’’, kaže Marko, i, dakako, oni se, kao znamenite i zaslužne  ličnosti, nalaze u enciklopedijama. ''No Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar…’’ Dakle, bili su obični ljudi i nijesu mogli ni biti u nekoj enciklopediji. A to je, podsjetimo se, najvažniji uslov za ulazak u Enciklopediju mrtvih. 

Kiš, dosljedno i beskompromisno, vizionarski, utopijski, harizmatično i nadasve hrabro i odvažno, na tragu etičkih obzorja naše literature (Njegoš, Andrić, Marko Miljanov…), svojim etičkim pogledom na svijet nudi i zahtijeva, gradi i podastire, obavezuje i izaziva, na časni i moralni dvoboj čovjeka sa svim zlim i represivnim totalitarnim poretcima, pokretima i tendencijama, da opravda svoje mjesto, svoj položaj i svoj poziv, svoju odgovornost u svijetu i u istoriji pred sobom i pred budućim generacijama.

Svijest – i njegovo literarno djelo, kao njen proizvod i nastavak – o staljinističkim strahotama, nijesu Kiša do kraja i apsolutno, mehanički, odvojili od ideala i sadržaja istinske etičke i pravdoljubive, dakle, opštečovječanski i univerzalno važeće revolucionarne utopije. To što se on zalaže za vrijednost doista ljudskog življenja i piše o krajnje tragičnim individualnim sudbinama ne samo u nacizmu već i u staljinizmu, ne znači da je samim tim ograničen tzv. liberalnom interpretacijom individualiteta. Zato je i njegov savjet mladom piscu da “ne uskače u vozove istorije”, zapravo poruka da se nikada do kraja ne poistovjeti ni sa jednim oblikom totalitarizma i njihovim naumom i ciljem da upravo toj istoriji nametnu, kao jedinu relevantnu misao i praksu, isključivo svoj imperijalni i apsolutistički ideološki projekat.