SEKULOVIĆ

Bolja, a ne gora Crna Gora

Znano je da nije moguće prognozirati kako će se događati istorija. Teorija anticipira, a praksa ostvaruje. To dvoje se nikada neće poklopiti, ali kada je jednom subjektu data mogućnost i jednog i drugog, onda se nešto i može graditi i očekivati.

Пише: Види све колумне

Upravo je ovo srž novonastale državne, političke, identitetske, duhovne i idejne situacije u Crnoj Gori nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta. Jedni su ovu mogućnost izgubili, drugi dobili. Aksiom demokratije.

Državotvorne političke stranke više decenija nijesu iskoristile očevidnu političku premoć i državnu vlast koju su im građani povjerili. I nije u pitanju to što su sada građani dali povjerenje drugim strankama – to je, dakle, osnovni zakon višestranačkih parlamentarnih demokratija – već što je država došla u jedno rovito i fluidno stanje. Osnovni krivac za to je dosadašnja vlast, tj. državotvorne političke stranke, koje su i pored ogromnih uspjeha u posljednja dva desetljeća (vraćanje subjektiviteta Crnoj Gori, nezavisnost, NATO, put ka EU...), (p)ostale zarobljenici sopstvenog uskog (najužeg!) partitokratskog i birokratskog nepotizma, u suštini pretežno bezdušnog, bezduhovnog, bezidejnog, bezidentitetskog, otuđenog, bezličnog, klijentelističkog, negativno kadrovskog i komromiserskog, voluntarističkog, improvizatorskog, nepravednog i nejednakog a time i neslobodnog, koruptivnog, kriminalnog (ne)duha (zaboravlja se da je na izborima plaćena cijena i svih dosadašnjih otkrivenih i procesuiranih pljačkaških afera i krivičnih radnji u vrhu vlasti). I građani su to, dakle, kaznili. Čak i da su bili malo manje strogi, pa da je, ipak, dosadašnja vlast i ovog puta prošla, da je nastavila vladati pretežno kao i do sada, vrlo brzo bi doživjela istu sudbinu. Ili, još goru, koja je čeka ako ovu ne shvati kao posljednju opomenu, za koju je doduše bilo odavno dato dosta materijala, ali je sasvim zakonito (svaka!) višedecenijska vladavina bila (bi) za nju slijepa. 

Jer, stara vlast je ostala, u krajnjoj instanci, ipak, poput one još starije socijalističke (paradoksalno za mnoge zemlje, ali ne i za Crnu Goru!?) baš slijepa za nacionalne vrijednosti i institucije crnogorstva kao temelja Crne Gore. I to joj se osvetilo i dalje će joj se osvećivati i marginalizovati je, ako se ne udruži pod hitno sa ostalim svim državotvornim subjektima i patriotskim snagama na (re)dedfinisanju strateških državnih i nacionalnih, građanskih i civilizacijskih, evroatlantskih i evropskih interesa i vrijednosti.

Stara vlast dugo vremena potpuno je zanemarivala CPC, ljudska i vjerska prava njenih pripadnika, te potrebu dijaloga unutar pravoslavnog bića. I to je uticalo da su vjernici SPC – uz zdušnu pomoć i makijavelistički etničko-vjerski, klero-fašistički inžinjering vrha MCP i ostalih eparhija u Crnoj Gori – ostali slijepi za potrebu ekumenstva, prije svega, unutar samog ’’jedinstvenog’’ pravoslavnog bića Crne Gore, tj. za potrebe onih svojih najbližih, rođaka, kumova, prijatelja, suśeda, koji pripadaju, kao vjernici ili poštovaoci, CPC, pa makar bili i u velikoj manjini. Upravo sa stanovišta zaštite ove manjine, i to državotvorne!, dakle, vjerske, a ne samo etničke i nacionalne (mada je to u ovom slučaju nerazmrsivo sklupčano!), crnogorska dosadašnja vlast je pala na ispitu, jer nije na vrijeme prepoznala značaj ovog pitanja i radila u dugom procesu, postepeno i civilizacijski, na eliminisanju svih mogućnosti rađanja iz svega ovoga starih-novih konflikata, predrasuda i tenzija, čega smo sada śedoci i čega ćemo još i više biti u budućnosti! 

Najpogubniji učinak je postignut u obrazovanju, kulturi i identitetskoj društveno-duhovno-idejnoj nauci, đe se crnogorsko građansko i nacionalno (multinacionalno u ovom, crnogorskom, istorijskom slučaju i trajanju), nije uspjelo, a trebalo je i moralo!, povezati sa korpusom institucija koje pokrivaju sve aspekte duhovne sfere – od udžbenika preko ne samo klasičnog školskog znanja već i praktičnog odnosa prema istorijskim događajima, zatim preko kulture i nauke, kako muzeja i sličnih ustanova kulture śećanja tako i tekuće, djelatne kulture i umjetnosti, kako prema svestranim istraživanjima našeg (mnogo)nacionalnog i multivjerskog doprinosa civilizaciji tako i oblikovanjima našeg identitetskog imena i prezimena (enciklopedije, leksikoni...), i nikako ne na kraju medija i u i cjelini sfere popularisanja i poopštavanja temeljnih istorijskih samosvijesnih znanja o sebi i drugima...

Dosadašnja vlast nije uspjela da prevlada u školstvu, nauci, medijima, javnosti, kulturi, u sveopštem identitetu, velikosrpsku interpretaciju Njegoša i Marka Miljanova i nametne onu istinsku crnogorsku (naravno, nikako ne antisrpsku!), sveopštu, kosmopolitsku, humanističku, univerzalnu, multikulturalnu, pa otud imamo i protivljenje, kao lice i naličje, bošnjačkog nacionalnog vrha u Crnoj Gori da se dan Njegoševog rođenja proglasi za državni praznik crnogorske kulture (ne u etničko-nacionalnom, već u državnom smislu, jer Njegoš pripada svima). Da bi se to učinilo, bilo je potrebno osiguranje povjerenja i uslova za rad crnogorskim naučnicima i pretakanje znanja i kulture u udžbenicima, u medijima, u javni svakodnevni prostor. To se nije desilo, stara vlast nije imala snage, odlučnosti, znanja!, prosvjetiteljske i civilizacijske spremnosti, opremljenosti i mudrosti da ide do kraja, kao što to nije uradila ni ona pređašnja stara vlast iz socijalističke ere koju je ona naslijedila u skoro istoj populističkoj i primitivnoj atmosferi poput one sa kraja osamdesetih godina.
Vlast je (bila) u biti slijepa za ove i slične interkulturalne ideje – za potrebu da se i u praksi, ne samo na golim riječima, postepeno gradi i ostvaruje, podstiče i unapređuje takav smjer duhovnog edukativnog odnosa, za što je bilo potrebno ponajviše mudrosti i političke volje, dalekosežnog gledanja na budućnost, dakle, vizije – za vrijednosti crnogorskog građanskog korpusa koji isijava matično i kulturno-civilizacijski sa Cetinja, i koji je trebalo etapno i civilizovano, kulturno, ali jasno, odlučno i hrabro udruživati sa građanskim pravoslavno-srpskim nacionalnim i građanskim islamsko-muslimansko-bošnjačkim nacionalnim ośećanjem i korpusom, osobito na śeveru i u Boki.

Mi smo u Evropi bili, državno-pravno i politički, kulturno i civilizacijski, do 1918.g. Bili smo kao nezavisna država u Evropi i vratili smo se kao nezavisna država u Evropu i tada je trebalo donijeti i odgovarajući ‘’ vjerski’’ zakon, dakle, već tada!, za evropsku Crnu Goru, koja treba da bude evropska zbog nas samih i zbog čitave istorije u kojoj smo i đe smo bili, a ne zbog zahtjeva ovog ili onog evropskog administratora. Ne samo da će nas u tom slučaju – i da bi nas da smo tada donijeli Zakon! – ta ista Evropa više uvažavala i poštovala, već bismo imali onaj neophodni integritet i slobodu da donosimo sve odluke spram Evropske Unije, prije svega u našem najboljem vlastitom evropskom interesu i identitetu! Mi pripadamo klasičnoj evropskoj kulturi, ne zaboravimo uostalom da smo blizu Grčke, odnosno da smo geografski suśedi stare Helade i na hiljadugodišnjem poprištu temelja evropske, dakle, helensko-rimske kulture i civilizacije.

Jedna od velikih grešaka stare vlasti, dakle, nije što je donijela zakon koji je prouzrokovao tzv. ’’litije’’, već što ga je trebala donijeti odmah nakon referenduma 2006.g. Nasuprot tome, zakon je donešen kada mu vrijeme nije, tj. u najgore moguće vrijeme za jedan takav zakon. Prosto je neshvatljivo da je kasnio najmanje jednu deceniju i više, jer je, dakle, zapravo trebao biti donesen odmah poslije proglašenja obnove državne nezavisnosti, jedan takav zakon izuzetno ośetljivog i specifičnog, značajnog i meritornog značenja i karaktera za Crnu Goru. No, izgleda, da to nije imao ko da na vrijeme i u pravom smislu i na pravi način sagleda i rastumači, već se u pripremu i donošenje jednog, dakle, sasvim opravdanog, potrebnog, istinitog i racionalnog zakona, ušlo bez, ne dovoljne, već bez ikakve suštinske javne pripreme, kulturno-civilizacijske, državne, političke, medijske, pravno-zakonske, obrazovno-prosvjetiteljske, naučne... I umjesto da donošenje jednog takvog zakona bude vrh i nadgradnja, logična i očekivana završna sekvenca jedne osmišljene i dugoročne strategije državnog i nacionalnog identitetskog razvoja države (strategije koje inače uopšte nema ili je barem do sada nije bilo, i u čemu je najozbiljniji uzrok i razlog sadašnjem vrlo lošem stanju u zemlji), on je postao dodatni motiv (kojih, inače, istorijski za anticrnogorske snage nikada ne fali!) i bogom dana prilika za najcrnji i do sada zaista nečuveni javni velikodržavni, imperijalno-iredentističko-populistički i medijski velikosrpski anticrnogorski nacionalizam i šovinizam. Kada se iz jednog takvog stanja rađa nova vlast, sve da je ona i naj, naj anđeoska, teško bi se mogla oduprijeti jednoj takvoj zlokobnoj atmosferi, a ne kada se zna da su mnogi u njoj upravo je najviše i stvarali i podgrijavali. 

U srži svih ovih slabosti i nedovoljnosti jeste pretjerana samouvjerenost i osionost. Riječ je, dakle, o hitnoj potrebi, kada je riječ o konstituentima dosadašnje vlasti, promjene dosadašnjeg, preovladavajuće negativnog, u biti, birokratskog načina vladanja. Podmlađivanje partija i novi kadrovi ništa ne znače bez temeljne samopromjene vlastite usko-partijske interesne filozofije. Jedna epoha je završena. Potrebna je nova paradigma. Ulazimo u novu eru demokratskih izazova, i šansi i mogućnosti demokratskog načina vladanja i donošenja odluka, uz konsultaciju najšireg mogućeg koprusa subjektiviteta u državi, uz potrebnu apsolutnu afirmaciju procrnogorske duhovne sfere i procrnogorske stvaralačke inteligencije. To nije do sada u dovoljnoj mjeri rađeno, sada će biti zato mnogo teže, ali to je jedini put. Što se to prije spozna, utoliko bolje za Crnu Goru. U tom slučaju neke šanse ima za relativno brzi sveukupni napredak. U suprotnom, šanse su nikakve. 

Velikosrpski sveukupni – od (veliko)državnog, asimilatorskog u kulturi, nauci i prosvjeti do parapolitičkog i paramedijskog – primitivni pritisak, naročito uoči i tokom izbora, više niko ne spori, priznaju ga čak i njihovi centri i vođe. Sve što govore danas, ili pretežno, srpski akademici, dakle, članovi SANU, trebala je da čuje i radi, ali posve obrnuto!, ne samo stara crnogorska vlast, već i nova vlast!?, ili makar onaj njen dio, ako je ima, koji su stvarno uz opštecrnogorski zbor (tako se nekada u – i tada nezavisnoj i slobodnoj! - Crnoj Gori nazivao najviši državni organ) državnih i nacionalnih (danas multinacionalnih, multivjerskih, građanskih) identiteta i interesa. Znači, da umjesto ’’sječe’’ vođstva, tj. uredništva i menadžmenta RTCG i direktora po školama u svrhu obezbjeđenja što jačeg srpskog, čitaj velikosrpskog interesa, obezbijede da oni i sve slične ustanove stvarno rade u interesu Crne Gore, a to znači u nezavisnom, slobodnom, građanskom, državnom, multinacionalnom (u čijem srži je i istorijski i aktuelno i savremeno gledano, ipak, crnogorstvo – to je opet istorija toliko puta dokazala i pokazala do sada!, uprkos svemu i uprkos brojnim izazovima i udesima! – ma kako ga shvatali i prihvatali, doživljavali i ispoljavali!), civilizacijskom, naprednom, a ne kako srpski akademici to predlažu, po Crnu Goru, u zavisnom, vazalnom, nazadnom, retrogradnom, konfliktnom, anticivilizacijskom smjeru.

Danas je doba globalizacije, globalnog svjetskog poretka, multiverzuma, jedinstva mnogobrojnog i raznovrsnog. Crna Gora kao građanska država (druga je stvar što čak i u socijalizmu je bilo zapisano u Ustavu da Crnogorci imaju istorijsko pravo na svoju državu, a to je u Ustavu obnovljene nezavisne Crne Gore izostavljeno) ima šanse, da prvo očuva paletu svoje različitosti, nacionalne, vjerske i svake druge unutar nje same ponajprije, pa samim tim, ali tek poslije toga, da sačuva svoj upravo takav pluralni identitet u Evropi i na osnovu toga nađe u njoj dostojno i zasluženo mjesto.

Jedan od glavnih, ako ne i glavni!, preduslova za ovo je da se sačuva crnogorski identitet kao temelj viševjekovne crnogorske države. Toga bi morali biti svjesni čak i oni iz nove vlasti koji taj crnogorski temelj vide kao srpski i koji priznaju nezavisnost Crne Gore, ali kažu ne u smjeru antisrpskom, zaboravljajući da politika koja vodi računa o sopstvenom interesu nije protiv nikoga, a takođe i to da se mijenjaju stranke i pojedinci na vlasti, da se ne može kritikovati nedemokratija u svojoj, a u bliskoj suśednoj državi praktično je podržavati, što na kraju nesumnjivo, objektivno gledano, uskraćuje i dovodi pod sumnju svakom političaru i javnom djelatniku iz tog korpusa slobodni i nezavisni integritet na koji svakako prirodno računa u svom angažmanu prema biračima i javnosti u svojoj zemlji. Jer, bez obzira na to kako oni doživljavali taj nesumnjivi istorijski državotvorni temelj Crne Gore, da li kao srpski ili crnogorski, ipak su ga gradili naši zajednički preci, dakle, i ‘’njihovi’’, tj. srpskih Crnogoraca ili crnogorskih Srba, i ‘’naši’’, tj. crnogorskih Crnogoraca, pa bi to morao biti barem onaj najmanji civilizacijski razlog i ponos koji opravdava budućnost zajedništva, ili zajedništvo u budućnosti, te koji podrazumijeva istinsko povjerenje u građenju sve bolje Crne Gore kao zajedničke domovine svih njenih građana i zajedničke budućnosti đece i potomaka svih, bez obzira da li se vide u pravoslavnom korpusu etnički i nacionalno kao Crnogorci ili Srbi.

Prisutnost pravih elita je preduslov slobodne i pravedne, istinite, časne, istinske, poštene, moralno-etičke, prosvijećene, kulturne, civilizovane, pravne i prave države. I tu je stara vlast zakazala, elitu je prečesto pravila i stvarala uskopartijskim aršinima i interesima. Sve u svemu, jedna epoha je završena.

Sada je potrebno da sve državotvorne političke stranke – a taj proces i istorijski front je uvijek otvoren i da se u njega uđe, ali i izađe!, podśetimo se samo svih ključnih trenutaka iz crnogorske istorije: i 1918., i 1941-45., i 1989. i kasnije – zajedno sa svim patriotskim snagama Crne Gore, bez obzira da li dolaze iz tzv. nove ili tzv. stare vlasti, ateističkog ili vjerskog tabora, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, stanu iza odbrane ne ove ili one vlasti, pojedinca, stranke, već iza Crne Gore kao nezavisnog i slobodnog, sekularnog i naprednog, pravednog i jednakog društva za sve njene članove, pojedince, narode i vjere! Za to je potrebno pokazati političku zrelost i kod odlazeće i kod novodolazeće vlasti, te da nova Vlada nastavi tamo đe je stara ‘’stala’’ u strateškim spoljnopolitičkim opredjeljenjima ove države, ali i da tamo đe je stara loše radila, nova radi bolje i naprednije i pravednije! za dobro svih građana Crne Gore.

U ovu svrhu potrebno je i kod nove vlasti još više i stalno osnaživati i podsticati takve njene konstituense, jer će im trrebati i te kako hrabrosti i odlučnosti, ne osvetoljubivosti, već razumnosti i kooperativnosti u novom za Crnu Goru obliku vlasti kohabitacije. Potrebno je i da nova vlast (i to će joj biti istinski izazov, posebno s obzirom da njena većinska politička osnova u liku i djelu SPC, tj. MCP do sada to ni na riječima ni na djelu nije pokaz(iv)ala, sjetimo se samo javne rasprave oko ‘’vjerskog’’ Zakona!) od samog starta (ako hoće biti stvarno demokratska i da radi u interesu i na dobrobit svih građana!) vodi javni dijalog mnogo veći, širi i kvalitetniji, raznovrsniji, slobodniji, iskreniji i otvoreniji nego do sada što je to bio slučaj sa starom vlašću između svih njenih – ma kako naizgled različitih po, prije svega, ideološkom opredjeljenju i shvatanju – konstituenata, subjekata i činilaca, bez izuzetka!

Ovo je (još jedna, možda presudna za naredno čak i dugoročje!) šansa za sve u Crnoj Gori da pokušamo da krenemo da pravimo još slobodniju i pravedniju, bolju, a ne goru! Crnu Goru. U tome je velika obaveza, ali i izazov, šansa i mogućnost, za sve koji Crnoj Gori žele dobro. Crna Gora mora biti sposobna, ako želi da opstane, samooblikovati se i mijenjati u brzom i nepredvidljivom globalnom procesu i poretku. No, vrijeme će pokazati koliko je Crna Gora u praksi i na djelu sposobna da se mijenja na bolje, a to je osnovno pitanje za njen opstanak i razvoj. Jer, države koje nemaju snagu za promjenu moraju propasti.